U povodu predstavljanja knjige “Hrvatski jezik u BiH u javnoj komunikaciji od 1945. do danas” prof. dr. Marije Muse, koje će se održati 11. travnja 2019. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, razgovarali smo s autoricom ovoga kapitalnog djela.
Što vas je potaklo na pisanje ove opsežne, sadržajne, slojevite i važne knjige, istraživački marljivo i odgovorno, a znanstveno sustavno i studiozno pripremljene, smišljeno i znalački napisane, kako u recenziji piše akademik Samardžija?
Kako su nepovoljne povijesne, kulturne, političke i sociolingvističke prilike dovele do toga da su Hrvatima u Bosni i Hercegovini sustavno zakidana prava i nijekane jezične, kulturne, a onda i druge nacionalne posebnosti, odlučila sam istražiti i opisati takvim odnosom nastale probleme vezane za položaj i status hrvatskoga jezika u bosanskohercegovačkoj javnoj komunikaciji. Svjesna kako jezik oslikava tradiciju, kulturu i sveukupni identitet jednog naroda i kako je vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata bilo dosta represivno, pogotovo za hrvatski narod, nastojala sam prikazati u cijelosti položaj hrvatskoga jezika, kao jednoga od triju službenih jezika u BiH od Drugoga svjetskog rata do danas. Naime, radeći cijeli radni vijek u obrazovanju s mladima, kao profesorica hrvatskog jezika bila sam još više motivirana objaviti ovu knjigu koja će potaknuti argumentiran razgovor o iznimno nepovoljnu položaju hrvatskoga jezika u službenoj bosanskohercegovačkoj javnoj komunikaciji ne samo u prošlosti nego i danas.
Kakva su bila ta razdoblja i na koji su način nijekana jezična prava i druge nacionalne slobode, kako rekoste, uzmemo li u obzir političko-ideološke pritiske u ostalim društvenim sferama?
Uistinu je Bosna i Hercegovina kao specifična sociokulturna sredina nakon Drugoga svjetskog rata bila turbulentno područje na kojem su se provodile zabrane i represije te brojni ideološko-politički pritisci i prisile, kao i mnoge druge nedemokratske metode kojima se uskraćuju sloboda govora, izražavanje mišljenja i negiraju temeljna individualna i kolektivna ljudska prava, uključujući i pravo na uporabu jezika, čemu i danas na određen način svjedočimo slušajući kako se u Bosni i Hercegovini govori “jedan jezik i kako se svi međusobno razumijemo”. Netko je davno rekao: “Tko ne poznaje svoju povijest, bit će je prisiljen ponavljati”. Znamo da je na temelju takvih prisila i u novijoj povijesti nametan srpskohrvatski jezik, a danas se iz političkog Sarajeva afirmira jezični unitarizam u pokušaju nametanja BHS jezika. Kako nam se ne bi ponovilo, sve što smo u pogledu jezične neravnopravnosti prolazili do 90-ih godina, i hrvatski se politički predstavnici moraju jasno odrediti i prema uporabi jezika u medijima i mogućnostima izbora jezika u službenim glasilima, uključujući i mrežne stranice javnih institucija.
Što je u središnja tema vaše knjige? Kako ste prikupili građu, osmisli istraživački postupak i došli do zaključka?
Budući da se standardni jezik ostvaruje kroz svoje funkcionalne stilove, pozornost je usmjerena na najzastupljenije u sferi javne komunikacije, a to su administrativni i novinarsko-publicistički stil. Za istraživanje administrativnog stila korišteni su službeni listovi svih upravnih razina, počevši od općinskih, gradskih, županijskih do entitetskih (Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske), a za novinarsko-publicistički stil tiskovine različitih razina, kao i različitih političkih i svjetonazorskih stajališta (Oslobođenje, Sloboda, Dnevni list) čemu su pridodani i razni vjerski godišnjaci (Dobri pastir, Kršni zavičaj) koji, prije svega, svjedoče o jeziku privatne komunikacije. Posebna pozornost posvećena je jeziku suvremenih elektroničkih medija, prije svega jeziku javnih RTV servisa u Bosni i Hercegovini pa su temeljitom analizom prikupljene građe izvedeni zaključci koji upućuju na izrazito nepovoljan položaj hrvatskoga jezika u javnoj uporabi usuprot prihvatljivim pravnim odredbama.
Čemu bi se trebalo težiti i kako djelovati u poboljšanju položaja hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini?
Država Bosna i Hercegovina zajednica je triju konstitutivnih naroda i triju ravnopravnih jezika, pa bi trebala djelovati organizirano i snagom institucionalnih i pojedinačnih autoriteta, znanstveno utemeljeno te u suradnji predstavnika sviju naroda, i u zakonskoj regulativi i u jezičnoj teoriji i praksi, čuvati nacionalne i jezične slobode braneći se dosljedno svakog vida neravnopravnosti koji bi bio na koncu štetan svim njezinim narodima, o čemu govore i najveći jezikoslovci. To znači da bi se provedbom smjernica definirane jezične politike morala prevladati današnja kaotična jezična situacija u Bosni i Hercegovini. Osobito pri tom mislim na uporabu jezika na televiziji, što izaziva ogorčenje Hrvata jer hrvatski jezik u tome mediju ne samo da nije ravnopravan već je diskriminiran. Naime, u Republici Srpskoj povlašten položaj i potpunu dominaciju u javnoj komunikaciji ima srpski jezik, a u Federaciji BiH u istom je položaju bošnjački jezik. Time se onemogućuje najvažnija funkcija jezika i afirmacija jezične slobode jer se pojedincu ne dopušta svojim jezikom izraziti osobnost i mišljenje, kao što se i cijelom narodu priječi sloboda govora i izbor materinskog jezika koji je ustavno i zakonski zajamčen.
Kako Sveučilište u Mostaru pridonosi očuvanju hrvatskoga jezika i kulture u Bosni i Hercegovini?
Posebno je važna uloga Studija hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Mostaru čiji završeni studenti svojim znanjem mogu pridonijeti afirmaciji hrvatskoga standardnog jezika u javnome diskursu i svijesti o važnosti promicanja jezične kulture kao sustavne skrbi o jezičnoj pravilnosti. Međutim, razvoj visokoškolskoga obrazovanja i blagodati pristupanja Bolognskoj deklaraciji i europskom znanstvenom prostoru u novije su vrijeme omogućili puno snažnije povezivanje različitih studijskih programa i povezivanje znanja iz različitih znanstvenih područja od povijesti, povijesti umjetnosti, novinarstva, do filozofije i arheologije, pa se i kroz programe mobilnosti studenata i nastavnika (npr. Erasmus i CEEPUS) iz svih tih znanstvenih područja omogućuje upoznavanje hrvatske kulturne i jezične povijesti i suvremenosti u Bosni i Hercegovini, što se ostvaruje i sudjelovanjem u projektima poput, primjerice, Smart Heritage (Pametna baština) u koji su, uz Sveučilište u Mostaru i nositelje iz Grčke, uključena i tri partnera iz Italije i Albanije.
Kako ocjenjujete položaj hrvatskoga jezika u bosanskohercegovačkom školskom sustavu?
Pitanje jezika na kojem se izvodi nastava osobito je osjetljivo jer se njime potvrđuje primjena ustavnih rješenja o jeziku – koja se smatraju jednim od ključnih ljudskih i nacionalnih prava. Zahvaljujući ustrajnom djelovanju hrvatskih političkih predstavnika u vlasti, a posredstvom međunarodnih čimbenika, prije dvadesetak godina postignuti su napreci i promjene u bosanskohercegovačkome školstvu čime su i Hrvati nakon mnogih desetljeća u Bosni i Hercegovini dobili svoje nastavne planove i programe i na njima temeljene udžbenike na hrvatskome jeziku za osnovne i srednje škole. Upravo zbog toga, najdosljednija i najpravilnija uporaba hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini u posljednjem razdoblju ostvaruje se u školstvu na svim razinama, u udžbenicima, lektiri (zahvaljujući činjenici da županije kao vidovi decentralizirane vlasti upravljaju školstvom) i govornoj komunikaciji uopće.
Unatoč svemu, nadam se razumijevanju, uvažavanju, snošljivosti, suradnji i međusobnoj solidarnosti, nadam se potvrđivanju demokratskih načela, što bi posebice trebali pokazivati veći narodi čuvajući prava malobrojnijima, a uzdam se konačno i u bolje pravno funkcioniranje države koja će poštivati svoje zakonske i ustavne norme u svim vidovima života.
