Nedavno se iz Afganistana vratio Siniša Majdak, umirovljeni vojni policajac i nekadašnji zaposlenik zaštitarske tvrtke. Ekipa HRT-a s njim je razgovarala na Zlarinu. Prije petnaest godina prvi je put stupio na tlo Afganistana. Kao vojni policajac, u sklopu hrvatskoga kontingenta - iznimno cijenjenoga.
"Naši su bili visoko cijenjeni, jer su bili su bolje poštovani nego Amerikanci. Profesionalno su bili dobro obučeni, iznad prosjeka obučeni i spremnost im je bila visoka", rekao je Siniša Majdak.
No uza svu obuku i spremnost - visok je bio i rizik.
"Naše zapovjedništvo, zajedno s glavnim stožerom i svima skupa koji su radili na našoj obuci, uspjeli smo to nekako umanjiti znanjem i iskustvom iz Domovinskog rata koje smo imali", dodao je.
Ne iznenađuje stoga što su pripadnici hrvatskih snaga - nakon umirovljenja, redom prvi na listama privatnih zaštitarskih tvrtki. Raditi na osiguranju u toj ratom napaćenoj zemlji stepenica je više, ali i izazov za svakoga vojnika.
"Svi naši momci iz toga faha vole taj adrenalin. To je nešto što nas vuče. Traženi smo zbog profesionalnosti, iskustva koje smo dali u misijama, prepoznati smo po tome i zbog toga smo traženi", poručio je Majdak.
"Kandahar u srcu, glava u torbi"
Kao profesionalcu - slogan mu je bio "Kandahar u srcu - glava u torbi". Imao je sreće pa su ga pogibeljne situacije uglavnom zaobilazile.
"Da, zato je Kandahar u srcu i osjećao sam se vrlo sigurno prošle, pretprošle godine kad sam zadnji put bio u Kandaharu, ali sada na žalost ne. Naime, ondje sada vrije i siguran nije nitko", naglasio je Majdak.
"I nadam se da će ovo pridonijeti, ova moja izjava, da će pridonijeti i pomoći našim momcima, da se u vladi kod nas neko pokrene i da se napravi da naši momci što prije izađu van", dodao je.
Jer s njima je, rame uz rame, dijelio i dobro i zlo. Želja mu je bila - uputiti im i ovu poruku:
"Ja bih htio spomenuti sve nas koji smo bili tamo, ali jednog bi htio posebno istaknuti, on je otišao prije šest, sedam mjeseci od tamo - moram ga pozdraviti ovim putem", zaključio je Majdak.
