Župa Guča Gora u općini Travnik proslavila je jučer patron - blagdan sv. Franje Asiškog. Središnje misno slavlje pred oko tisuću vjernika predslavio je fra Damir Pavić, tajnik Provincije i gvardijan u Sarajevu, u koncelebraciji s oko 30 svećenika, a pjevao je župni zbor kojim je animirao Alojz Čakarić. Nakon procesijskog dolaska na vanjski oltar, sve nazočne pozdravio je gvardijan fra Davor Petrović, osobito hodočasnike iz udaljenijih krajeva BiH, iz središnje Bosne.
Guča Gora smještena je 9 km sjeveroistočno od Travnika, a prvi spomen na nju seže u davnu 1425. godinu. U 13. stoljeću, prije dolaska franjevaca u Lašvu, točnije u mjesto Putićevo - Dolac, koje je tada bilo malo naselje, tu franjevci podižu samostan koji se spominje 1385. u popisu Bartola Pizanskog. Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne, samostan je krajem 15. stoljeća srušen. Sljedećih se stoljeća broj katolika jako smanjio, posebno za vrijeme Bečkog rata (1683. - 1699.). Tada se dogodio pravi egzodus hrvatskog naroda iz BiH. Tek u prvoj polovini 18. stoljeća broj katolika se povećava. Tako je od toga vremena, oko tri stoljeća, travnički kraj najkatoličkiji kraj u Bosni. To je bio poticaj franjevcima da podignu kuću u G. Gori, gdje su odsjedali u pastoralnim pohodima. Ova je kuća nestala u požaru 1764. godine, a s njom su nestale i matične knjige. Nova kuća izgrađena je u kratkom roku - 1768., a u njoj su stanovala tri fratra. G. Gora pripadala je prvo kao kapelanija župi Dolac, da bi na rang župe bila podignuta 1840. Zalaganjem biskupa fra Marijana Šunjića sredinom 19. stoljeća u G. Gori sagrađena je crkva i veliki samostan. Bila je to najveća zgrada u Bosni, 58 kamenih stupova okruživalo je klaustar. Tu je neko vrijeme bilo franjevačko niže sveučilište, potom gimnazija pa novicijat, a od početka 20. stoljeća pa do 30-ih godina nastava se održavala za dva viša razreda pučke škole. U veljači 1945. partizani su zapalili samostan i crkvu. Požar je progutao sve vrijedno u samostanu: ostavštinu biskupa Šunjića, umjetnička djela, crkveno ruho, oltar, orgulje... Ovdje su Gučogorci i njihova crkva platili veliki danak, u sva tri rata i poraća 20. stoljeća, ali unatoč svemu, sve su izdržali, nisu se dali potpuno otjerati.
Druga nedaća dogodila se 1993. kada je samostan okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto, odakle je izvodila vojne zadatke te ga s crkvom potpuno devastirala. Obnova je počela odmah 1994., dakle, potkraj rata, i danas sve služi svojoj svrsi. Samostan posjeduje lijep muzej i galeriju, gdje se nalaze vrijedni eksponati više od stotinu likovnih djela suvremene umjetnosti većeg broja autora, kao što su G. Jurkić, M. Todorović, M. Mikulić, P. Waldegg... I knjižnica je obnovljena, a pred rat je imala blizu 200.000 knjiga, sada ih je oko 170.000, dosta knjiga prikupljeno je donacijama nakon uništenja knjižnice u ratu. Pred samostanom se nalazi brončani kip sv. Franje, rad kipara I. Križanca iz 1985. u prirodnoj veličini. Narod se i danas pomalo iseljava, što je već pomalo postalo pomodarstvo. Prije rata župa je imala oko 3000 vjernika, a danas ih je jedva 600. Ljudi su jako privrženi Crkvi i rado priteknu u pomoć u radnim akcijama. Župa je dala i nekoliko duhovnih zvanja. Franjevački samostan u G. Gori proglašen je nacionalnim spomenikom u BiH i danas se ubraja među veća arhitektonska djela u Bosni. Gučogorska povijest prebogata je i burna, puna važnih događanja koja su određivala daljnji smjer razvoja života u tom kraju.
