Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

‘Fratarska 
centrala’ električnom energijom opskrbljivala je širokobriješko gradsko područje, samostan i franjevačku gimnaziju

02. ožujka 2021. u 19:00 0 komentara 1119 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Prije točno 85 godina potekli su prvi kilovati električne energije u Širokom Brijegu. Na današnji dan 1936. godine puštena je u rad mala hidroelektrana na rijeci Lištici, poznata kao “fratarska centrala”, a dva dana potom, 4. ožujka, bila je svečano otvorena jedna od prvih hidroelektrana na prostoru BiH, piše Večernji list BiH.

Mnogi koji od kružnog toka u Klancu pođu širokobriješkom obilaznicom u smjeru Mostara, nakon oko 200 metara, s lijeve strane, uz rijeku Lišticu ugledaju ostatke stare kamene građevine i željeznog postrojenja te se zapitaju što je tu nekada bilo. Riječ je o ostacima nekadašnje “fratarske centrale”. Tako se u narodu zvala mala hidroelektrana što su je izgradili širokobriješki franjevci. Služila je za opskrbu električnom energijom širokobriješkog samostana, franjevačke gimnazije i kućanstava užeg gradskog središta te javne rasvjete. Tu nadomak hidroelektrane bila je i mlinica u vlasništvu širokobriješkog franjevačkog samostana.

Prvi pisani trag

Kad su franjevci došli u Široki Brijeg 1846. godine (dvije godine prije toga na Čerigaj) počeli su s gradnjom samostana i crkve, potom škola, trgovina i mlinica, a početkom 20-ih godina prošloga stoljeća počeli su razmišljati i o gradnji hidroelektrane na rijeci Lištici. Fra Ante Marić, autor troknjižja “Franjevačka klasična gimnazija u Širokom Brijegu”, o ideji gradnje “fratarske centrale” piše: “Prateći gimnazijski i samostanski život, razvidno je da su stalni problemi s rasvjetom i grijanjem - trebalo je osigurati znatne količine karbida, drva i ugljena, što nije bilo ni jednostavno ni jeftino. Stoga se među profesorima i fratrima u samostanu rodila ideja da se iskoristi rječica Lištica podno Širokog Brijega uz fratarsku mlinicu za podizanje hidrocentrale za proizvodnju električne energije. O tome svjedoči pismo namjere upućeno 21. travnja 1924. franjevačkom starješinstvu. Pismo su potpisali fra Krešimir Pandžić (profesor na gimnaziji, diskret samostana), fra Pavo Dragićević (profesor u gimnaziji, diskret samostana), fra Žarko Pehar (vikar samostana) i fra Stanko Kraljević (gvardijan)”. Prvi pisani trag o hidrocentrali datira od 10. listopada 1923. godine, a u njemu stoji: “Zarekoše se o. direktor, o. Dragićević, o. Pandžić, o. Knezović, o. V. Nuić, o. D. Zrno, o. P. Sesar, da kroz godinu dana neće piti alkoholnih pića, a umolit će oca gvardijana, da se od toga suviška osnuje fond, a da se iz toga izvede električna rasvjeta u samostanu i gimnaziji”. Uprava Hercegovačke franjevačke provincije dala je svoje dopuštenje, ali za taj zahtjevan projekt trebalo je osigurati dosta novca i dozvole za gradnju. Samostan je do novca došao prodajom nekih svojih nekretnina. Fra Ante Marić piše kako je 24. listopada 1927. Samostan uputio molbenicu (br. 2261.) tadašnjem Hidrotehničkom odjeljku Mostarske oblasti “za predkoncesiju radi izrabljivanja vodene snage na rijeci Lištici” na koju je 31. listopada 1927. dobivena odluka u kojoj je stajalo kako se tehničkim tijelima dopušta obavljanje tehničkih predradnji, premjeravanje zemljišta, mjerenje brzine i količine vode, geološko ispitivanje područja i ostalo što je bilo potrebno za izradu projekta u svrhu iskorištavanja vodene snage. Radovi na novoj gimnazijskoj zgradi bili su pri kraju pa su u provinciji dali prioritet što bržoj izgradnji hidroelektrane kako bi gimnazija dobila struju.

“Na kapitulu Provincije održanom 20. travnja 1928. godine donesena je odluka da se bezuvjetno počne s izgradnjom centrale. U tu svrhu 6. svibnja 1928. godine u Širokom Brijegu održana je izvanredna sjednica kojom je predsjedao o. provincijal Dominik Mandić. U Arhivu Provincije čuva se dio zapisnika s te sjednice, koji se odnosi na raspravu o postavljanju električne rasvjete”, naglašava fra Ante Marić. Potom se nastavilo s pribavljanjem potrebne dokumentacije. Provincijalat 4. svibnja 1935. šalje dopis Maksi Kenu u Beograd, a 15. lipnja iste godine i J. M. Voithu u St. Pölten , kako bi došli na dogovor oko izgradnje hidrocentrale. Već 5. srpnja 1935. Provincijalat se obraća i Vasi Ristiću u Beograd kojega informiraju o dosadašnjim pregovorima te traže adrese tvrtki Siemens i Jugo A. E. G. kako bi ih zamolili za njihovu ponudu vezanu uz električni dio projekta. Fra Ante Marić navodi kako Arhiv Provincije čuva dopis na njemačkom jeziku od 9. srpnja 1935. upućen na J. M. Voith Maschinenfabrik etc. St. Pölten, u kojem provincijal izvješćuje nadležne u toj tvornici strojeva kako je tehnički odjel u Mostaru s inženjerom Vanjom pregledao sve njihove skice i na njih stavio primjedbe. Upozorava se kako je u pisanom dogovoru naručena turbina od 15 konjskih snaga, a oni isporučuju onu od 20. Uslijedio je niz dopisa u vezi s generatorom i elektrifikacijom samostana, gimnazije, konvikta i drugih objekata u Širokom Brijegu. Provincijalat je poslao dopise na Jugoslavensko AEG društvo a. d. Beograd, Jugoslavensko Siemens d. d. Zagreb, Tehničku poslovnicu ing. Petar Banović Split, Asea Društvo za proizvodnju motora i generatora Zagreb. Dana 13. srpnja 1935. čehoslovački konzul u Splitu dopisom se obraća Jugo-škodi d. d. Škodovim Zavodima d. d. u Zagrebu”. S tvrtkom A. Solterer u Sarajavu potpisan je ugovor za generator koji je kupljen od tvrtke Ganz. U Arhivu Provincije postoje dokumenti iz kojih se mogu iščitati brojni podaci o opisima brane (benta), kanala od brane do hidroelektrane, mlinova, kamene zgrade za postrojenja (široka 6,85, duga 17,30 i visoka tri metra). Ban Primorske banovine dr. Jablanović potpisuje objavu u službenom glasniku te banovine, kojom su zadovoljeni svi zakonski propisi za izgradnju električne hidrocentrale na rijeci Lištici. Provincijal opunomoćuje širokobriješkog gvardijana dr. fra Fabijana Paponju da ga zastupa u vezi s gradnjom hidrocentrale i rasvjetljavanja samostana te okolice Širokog Brijega. U gimnazijskom izvješću za školsku godinu 1935./36. stoji: “4. III. 1936. svečano otvorenje električne rasvjete u gimnaziji”. Hercegovina franciscana izvješćuje: “Dne 2. III. 1936. otvorena je električna centrala u Širokom Brijegu, a 23. I. 1937. postavljen je u centrali autoregulator.” “Fratarska centrala” bila je među prvim hidroelektranama u BiH, a njome je do 1945. godine upravljao gimnazijski profesor matematike i fizike fra Augustin Leopold Zubac. Napajala je električnom energijom i sva kućanstva u gradskom središtu, kao i javnu rasvjetu. Hidrocentrala je bila u vlasništvu Hercegovačke franjevačke provincije, a posljednji njezin fratar upravitelj bio je širokobriješki gvardijan (1946. - 1952.) fra Vencel dr. Kosir”, navodi fra Ante. O radu hidrocentrale i poslije 7. veljače 1945. svjedoči sačuvani dokument pronađen u Franjevačkoj knjižnici Mostar. Riječ je o godišnjem obračunu električne centrale u Širokom Brijegu. Iz obračuna se vidi kako vlasnik nema nikakvih prihoda, već gubitak. U svom krvavom pohodu na samostan 7. veljače 1945. godine partizani su bez suđenja pobili zatečene franjevce, a dvije godine potom uslijedio je novi boljševički udar na širokobriješke franjevce. Nakon spaljivanja knjiškog i arhivskog blaga franjevačkog samostana i gimnazije te najstarijih provincijskih matica krštenih, vjenčanih i umrlih, uslijedila je nacionalizacija dijela samostanske zgrade, zgrade Gimnazije, konvikta te gotovo svih nekretnina i hidrocentrale. U “obrazloženju” je stajalo kako su fratri htjeli imati struju samo za sebe, a da je nisu omogućili “radničkoj klasi”. Fra Ante Marić dodaje: “S te su male hidrocentrale nakon nacionalizacije razveli mrežu na više naselja tako da zamalo više nitko nije imao struju. Zbog neznanja i nebrige ova hidroelektrana prestala je s radom i pretvorila se u ruševinu”.

“Fratarska centrala” vezana je i uz pokolj širokobrijeških fratara u veljači 1945. godine. Fra Miljenko Mića Stojić, vicepostulator, kaže: “Unatoč svim poteškoćama, želja franjevaca rodom iz Hercegovine neprestano je bila duhovno i tvarno obnoviti svoj kraj. Izglednija prilika pružila im se za vrijeme tanzimata u Turskom Carstvu. Podupro ih je zbog svojih probitaka i Ali-paša Rizvanbegović. Marno su prionuli poslu te podigli svoju provinciju i u Širokom Brijegu školstvo kojemu su se mnogi divili.

Na taj način razvili su ne samo Široki Brijeg nego i čitavu Hercegovinu. Ljude su učili pismenosti, učili ih pravilnom gospodarenju onom škrtom zemljom koju su imali. Htjeli su da budu svoji na svome. Ipak, sve se ovo nekima nije svidjelo, poglavito velikosrpskoj i jugoslavenskoj namisli. Kada su se te namisli dohvatile Hercegovine, progonile su i narod i franjevce. Pokušale su zaustaviti glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu, žandari su upadali u nju i u samostan, činili zlosilje. Fratri se nisu dali pa su 1936. u dijelu mlinice, koja je služila i njima i narodu, podigli hidrocentralu. A na školskom polju Od 20 profesora u gimnaziji, 15 njih je imalo doktorate u svojim strukama, što je zapravo ravno kadru na nekom sveučilištu.

Godine 1945. jugokomunistička namisao imala je namjeru zadati konačni udarac Širokom Brijegu kao simbolu vjere i domoljublja. Svatko tko je 7. veljače nosio habit, bio je ubijen. Njih devet sklonjenih u mlinici i hidrocentrali pojavilo se pred gimnazijom i samostanom 8. veljače. Postrojba za ubijanje otišla je prema Mostaru pa su ih poveli ‘nekamo prema Splitu’. Kasnije smo fra Melhiora Prlića pronašli ubijenog u Zagvozdu, a fra Radoslav Vukšić, fra Fabijan Paponja i još jedan nepoznat čekaju da budu otkopani u jami Golubinka kraj sela Mratova kamo su ih, prema svjedočenjima, odveli partizani zajedno sa skupinom uhićenika sa Širokog Brijeg, pun jedan ili dva kamiona, kako opet svjedoci kažu. Fra Mariofil Sivrić je, pak, ubijen na Širokom Brijegu nakon što je naučio jugokomuniste kako rukovati hidrocentralom. U poraću su mlinica i hidrocentrala oduzete te prepuštene zubu vremena.

Danas Hercegovačka franjevačka provincije, Franjevački samostan u Širokom Brijegu i Vicepostulatura nastoje popraviti što se popraviti dade. Opet će, ako Bog da, ovo povijesno i žrtvoslovno mjesto biti povezano pješačkom stazom sa samostanom. Njome će odjekivati molitve uz postaje puta križa za naše pobijene, za našu budućnost”.

Planovi za budućnost

Postoji spremnost franjevaca, Grada Širokog Brijega, ZHŽ-a, Elektroprivrede HZ Herceg Bosne i drugih struktura da se ponovno rijeka Lištica iskoristi za gradnju hidroelektrana. Elektroprivreda HZ HB u svojim razvojnim planovima ima i gradnju dviju malih hidroelektrana: jedne na lokaciji Luke prosječne godišnje proizvodnje 5,4 GWh, a drugu na lokaciji Dubrava (na prostoru Knešpolja i Uzarića) prosječne godišnje proizvodnje 12,1 GWh. Karlo Rotim u svom monografskom izdanju “Široki Brijeg” piše kako je hidroelektrana imala fratra ravnatelja, a strojar pazitelj bio je Ivan Čutura. Nove jugokomunističke vlasti nacionalizirale su “fratarsku centralu” 1948. godine i pretvorena je u Kotarsko električno poduzeće koje je 1955. promijenilo naziv u poduzeće Hidrocentrala na Lištici. Nove komunističke vlasti u svom projektu elektrifikacije grade dalekovod Raštani - Široki Brijeg (tada Lištica) i trafostanicu. Tehničko primanje trafostanice obavljeno je 1958. godine, poduzeće Hidrocentrala na Lištici pripojeno je Električnom poduzeću Mostar, a u Širokom je osnovana poslovnica tog poduzeća. Narodni odbor tadašnje lištičke općine donio je odluku o uvođenju mjesnog samodoprinosa na sve prihode Širokobriježana u iznosu od dva posto na vrijeme od deset godina. Osnovan je fond za elektrifikaciju, a prema planu elektrifikacije 1958. godine, bila su predviđena sela Trn, Oklaji, Lise, Čerigaj, Privalj, Dužice, Gornji Mamići, Potkraj, Kočerin, Ljubotići, Knešpolje i Uzarići. Te 1958. godine struju su dobili Čerigaj, Privalj, Lise, Oklaji, Trn, Gornji Mamići i Potkraj. Sljedeće godine elektrificirani su Dobrkovići, Pribinovići, Dužice, Kočerin i Ljubotići. Knešpolje je struju dobilo 1960. godine, a godinu dana potom Uzarići i Jare. Godine 1962. elektrificirani su Turčinovići, Duboko Mokro, Buhovo, Provo, Gašpari i Gornji Mamići. Podrvanić, Doci, Biograci i Ljuti Dolac struju su dobili 1963. godine. Do 1964. godine elektrificirana su 24 sela, a elektrifikacija preostalih sela, prema završnom računu Općinskog odbora za elektrifikaciju za 1965. godinu, započeta je u selima Donji Gradac, Donji Crnač, Gornji Gradac, Grabova Draga, Izbično, Donja Britvica i Rujan. Crne Lokve struju su dobile 1969., a Gornja Britvica tek 1972. godine. Poduzeće je mijenjalo nekoliko naziva. Trenutačno djelatnici širokobriješke poslovnice Elektroprivrede HZ Herceg Bosne osiguravaju napajanje strujom oko 11.000 kućanstava i oko 1500 gospodarskih objekata.

Na području Širokog Brijega trenutačno je oko 250 trafostanica, a 1958. bila je samo jedna. Prošlo je osam i pol desetljeća od početka rada “fratarske centrale” i više od pet-šest desetljeća od elektrifikacije širokobrijeških sela. Vremena se mijenjaju pa je na području Širokog Brijega sve više solarnih kolektora, čak i - solarnih panela! •

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.