Svečano misno slavlje na 44. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju predslavio je fra Antonio Šakota, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije koji je na službi voditelja Hrvatske katoličke misije u Bernu. Njegovu homiliju Radio mir Međugorje donosi u cijelosti:
"Jedan duhovni otac jednom reče svom učeniku: „Raduj se što možeš sudjelovati u nečemu što te nadilazi!“
Draga braćo i sestre! Okupljeni smo danas oko tajne koja nas nadilazi i istovremeno nas poziva na radosno sudjelovanje. Mi ljudi baš nismo skloni sudjelovati u nečemu što izmiče našoj kontroli. Stvarnosti koje nisu u dosegu naših moći, a traže naše sudjelovanje, izazivaju u nama više nelagodu i strah negoli radost. Ne mogu. Nisam dorastao. Zašto ja? Što ću ja od toga imati? Nisam ja to baš tako planirao. Ona koja nas je ovdje dovela i okupila oko svoga Sina također je osjetila, kako smo čuli u evanđelju, nelagodu i smetenost nakon što joj je anđeo navijestio da će baš ona biti Majka Sina Božjega. Raduj se, Marijo! Ne boj se, Marijo! Ona koja je od ljudskih stvorenja najsavršenije znala primiti riječ, ona je i nama danas prenosi: „Dječice, radujte se! Draga djeco, ne bojte se!“ Jedno Evo me, u stanju je promijeniti cijeli svijet. Tvoje Evo me, moje Evo me otvara nebo nad našim svijetom. I ako sada pomisliš ili kažeš: „Pa gotovo ništa u mom životu nije bilo kako sam zamislio“! – raduj se baš zato što nije bilo kako si zamislio. I ako ćeš dodati ovo: „Pa i moje zamisli su bile lijepe i dobre i plemenite“ – ne boj se otvoriti zamislima puno većima od vlastitih! „Pa nisam ja tome dorastao“ – pa tko ti je kazao da si dorastao? Sve ćeš moći u onome koji ti snagu daje. Ne izabraste vi mene nego ja vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane. Ne boj se, vjeruj! Zato, još jednom, radujte se što možete sudjelovati u onome što nedostaje patnjama Kristovim, kako bi rekao sv. Pavao. Ne bojte se, pa makar bili poslani kao ovce među vukove. U meni imate mir, mir koji svijet ne može dati. Zato, neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Ja sam pobijedio svijet, reče Isus.
„Mir, Mir, Mir! Mir između čovjeka i Boga! Mir među ljudima! Mir u čovjeku! Mir u svijetu!“ Riječi izgovorene prije 44 godine kao da su danas. A optimistični čovjek 21. stoljeća ne može se načuditi da se i danas može ratovati i ubijati. I u isto vrijeme ostat će ravnodušan. Tko li ga je učinio ravnodušnim, ni vrućim ni hladnim, najgorom verzijom sebe? Čovjek je odlučio ići sam, bez Boga, prijatelja ljudi. I sad mu više nema tko reći da postoji i neprijatelj ljudi s osobnim imenom – đavao, sotona. Ili kao što je rekao papa Franjo prije deset godina u Sarajevu: „Mir je Božji dar i plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno, koji uvijek nailazi na protivljenje čovjeka i zloga.“ Vizije pakla obično su opisane kao plač i škrgut zubi, kao strašni prizor od čije grozote nas jedino može umiriti Božja i Majčina prisutnost. No, ne može se čovjek oteti dojmu da taj strašni prizor na ovoj zemlji može biti zaogrnut i lijepim haljinama i odijelima i svim onim namjerama koje su dobre samo za mene i za moje zadovoljstvo. Da! Pakao se začinje i širi onda kada zaželim stvoriti svoj mali raj ovdje na zemlji. Pakao je moj raj. A Isus je davno kazao da On daje da Sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Ah, kako li to Sunce ovdje u Međugorju čak i pleše nad čudesnim prizorima obraćenih grešnika i zahvalnih pravednika, izazivajući čuđenje i divljenje kod nebrojenog mnoštva svećenika koji u međugorskim ispovjedaonicama i sami rastu u vjeri u Milosrdnog Oca. A kiša koja pada nad pravednicima i nepravednicima, ovdje iz njih ponovno curi kao znak novoga početka za novoga čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
Drage sestre i braćo! Jedan poznanik pričao mi je zgodu iz svoga djetinjstva pa kaže: Kada sam bio četvrti razred, imali smo športsko natjecanje u školi i natjecala su se djeca od 1. do 4. razreda. Na red je došlo trčanje na atletskoj stazi. Mi iz četvrtog razreda morali smo otrčati čitav krug, dok je djeci ostalih, nižih, razreda krug bio skraćen već prema razredu koji su pohađali. Na kraju sam pred ciljem prestigao dječaka iz prvoga razreda i pobijedio. Bio je to trenutak moga raja. I u tom trenutku sreće i ponosa na sebe kako sam prestigao sve ostale i završio prvi, prilazi mi ljuta i razočarana učiteljica vičući pomalo na mene: „Kako si tako sebičan? Zašto nisi uzeo dječaka za ruku da zajedno prođete kroz cilj?“ Nije njezina intervencija baš imala trenutni utjecaj. Ali su riječi ostale kao poticaj do danas. Raj nije moj raj. Samo moj raj pretvara se u pakao i može postati paklom i za druge.
Draga braćo i sestre! Živimo u svijetu koji misli da se sve može kupiti i prodati, pa čak i ljudsko dostojanstvo. Njemu su pravednost, istina i besplatna ljubav gotovo nepoznati pojmovi jer je sve sveo na robu kojom se trguje. Stoga, kada razmišljamo i o nemirima današnjega svijeta, još se jednom pokazuje da ekonomske ucjene i prijetnje ne mogu svijetu dati mir za kojim svijet toliko čezne. Očito je da sami ljudski napori nisu dovoljni za postizanje tog uzvišenog cilja. U ovoj školi ovdje uči nas se da je potrebno je zazvati Boga. Onoga koji je jednom zauvijek pobijedio onoga koji je od čovjeka jači. Tama koja se nadvija nad našim svijetom zapravo je poput nekog tamnog, „crnog križa na kojemu nema Isusa“. A križ bez Isusa je i prije 2000 godina bio mjesto prokletstva. I dok promatramo taj prizor vapimo: Mir, mir, mir. Zato smo mi, Isusovi učenici, u ovom svijetu koji nam za to što smo kršćani neće dati nikakve povlastice, pozvani živjeti evanđelje. Povlastica koju imamo je Isusovo obećanje svoga Mira. A hebrejski shalom bi značio potpunost, cjelovitost. I to je Božja želja za naš život, biti potpuni i cjeloviti.
Mi ovdje, u Marijinoj školi, dolazimo do toga mira, potpunosti i cjelovitosti prije svega u buđenju svijesti o svome izabranju. Ovdje nas se zove „Draga djeco“, „Dječice“. Ovdje su mnogi ponovno otkrili svoje temeljno, jedincato i neotuđivo dostojanstvo – biti djecom Božjom. Koje li radosti imati Oca na nebesima, koji je uvijek tu i da ja ne mogu dublje pasti nego u njegove ruke! Koje li nade u pozivu njegovu, kako bi rekao sv. Pavao. I zato ti hvala, Gospodine, što u ovom mjestu milosti otkrivamo da nismo tek proizvodi slučajnosti u kulturi siročadi nego tvoja voljena djeca koja to nisu zato jer su zaslužila nego jer si Ti nas želio zato što si ljubav. Kako nas je kardinal Fernandez na konferenciji održanoj u Vatikanu o statusu Međugorja lijepo podsjetio na jednu Gospinu poruku: „Nisu sve religije svijeta jednake pred Bogom. Ali svi ste moja djeca.“ Svi ste moja djeca. Daruj i nama, Gospodine, malo svoga srca da u protivštinama života možemo uvijek uočavati ono bitno – svi smo tvoja djeca – i da tako čuvamo jedni druge, same sebe, svoj odnos s Tobom, Gospodine, i okolinom u kojoj živimo.
U ovoj svetoj školi ponovno učimo o nečemu što smo pomalo počeli zaboravljati – a to je žrtva. Zbog tog zaborava prinošenja samoga sebe po šavovima puca društvo, obitelji se raspadaju, Crkva krvari i pojedinci se vrte u krugu oko svoga ega. Put na Križevac i Podbrdo nije jednostavan. On traži žrtvu. Potrebne su otvorene oči da znam gdje ću nogu staviti, potrebno je i strpljenja kako bi došao do cilja, a valja povremeno i zastati kako bi čuo što Gospodin na putu govori. Važno je imati nekoga uza se da mogu pružiti ruku ako se spotaknem i da se ne izgubim u mraku. I krenuvši sam, dobih brata i sestru na putu. Prava škola života!
U ovoj svetoj školi žrtvene ljubavi učimo da čovjek upoznaje sebe, i sebe u konačnici dobiva u onoj mjeri u kojoj je spreman sebi umrijeti. I upravo se zato „u molitvi pred križem izlijevaju mnoge milosti“. On koji se iz ljubavi predao za nas i mjesto prokletstva pretvorio u izvor milosti, uči nas i podsjeća da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa spram buduće slave koja se ima očitovati u nama, kako veli sveti Pavao. Srasli s Kristovim križem, srastaju i naše rane. I na putu vjere, već ovdje na zemlji, vidimo da on upravo tako, po križu, na dobro okreće sve onima koji ga ljube.
A Majčin poziv na post je poput maloga egzorcizma koji čuva od zla. Uz molitvu ima moć zaustaviti i one razorne procese u svijetu za koje mislimo da ih je nemoguće zaustaviti. On ima moć obuzdati našu pohlepu za ciljevima za koje ne biramo sredstva i koči našu sebičnost da ne ponizi drugoga. U vremenu obilja uči nas zahvalnosti za neznatno. On nam pomaže, kroz glad i žeđ, u sebi otkriti onu istinsku glad i žeđ koju tažimo u srcu ovoga svetoga mjesta, upravo ovdje, za euharistijskim stolom i u klanjanju srcem Isusovu srcu. Koliko nas je, upravo u znoju i naporu Križevca i Podbrda, suznih očiju u intimi ispovjedaonice, u tišini klanjanja i kod euharistijskog stola, slušajući riječi – „za svu ljubav, Majko draga“ – na ovom mjestu donijelo odluke cijeloga života! Bog govori uvijek. A govor mu se čuje kad čovjek zašuti i sve svoje brige prepusti Njemu jer je On veći od našega srca.
„Dječice, ja sam s vama. Ja sam vaša majka. Ne bojte se ničega. Ja ću vas zaštititi, ja ću vas voditi, ja ću vam pomoći, ne bojte se.“ Amen.
Otvori KEKS Pay
