U povratničkoj Posavini, u tišini opustošenog zaselka Okruglić u Tramošnici, prvi put nakon 30-ak godina otkako su u ratu prognani sa svojih ognjišta, ponovno su se okupili članovi obitelji Kristić. Točnije, Anđa Kristić (danas Šokčević) okupila je čak 65 potomaka iz sedam kuća koje su nekada činile taj mali živopisni posavski zaselak, piše Večernji list BiH.
Iako danas kroz Okruglić rijetko tko prolazi, a još rjeđe se čuje dječji smijeh, ovih dana kraj je ponovno oživio. Iz pepela je izniknula prva od sedam porušenih kuća, a i druga se obnavlja. Obiteljske priče, smijeh i pjesma ponovno su se čuli među ruševinama. Razasuti diljem Hrvatske, od Dubrovnika do Zagreba i Slavonije pa sve do Švicarske, stigli su na Anđin poziv u rodni Okruglić vođeni istom željom - ponovno se susresti na mjestu gdje su im korijeni.
- Razišli smo se najviše u ratu, a neki su već ranije otišli trbuhom za kruhom svugdje po svijetu. No, u srcu je uvijek čežnja za rodnom grudom, tako da smo se odlučili sastati jer naša se djeca i ne poznaju - kazala nam je Marija Čolić, danas medicinska sestra u klinici u Rijeci. Svjedočili smo suzama radosnicama, zagrljajima, smijehu, prisjećanju na dane djetinjstva. U malom Okrugliću okupili su se Kristići jer zov rodnog kraja bio je prevelik da bi mu odoljeli.
- Magična privlačnost Posavine nešto je što je teško opisati riječima, to je nešto u srcu. Granice su se možda nekako i mijenjale, ali one u srcu - ne. Ravnica i ovaj naš zaselak, to je nešto posebno. Zalasci sunca, jutra, teško je objasniti, to je ljubav, odanost, rodna gruda i vječna čežnja za onim odakle si potekao - suznih nam očiju govori Marija.
Jedan od starijih Kristića, Ilija iz Vinkovaca, ističe važnost susreta.
- Susret je bio prekrasan, osnažio nas je. Susretanje je snaga, snaga okupljanja i življenja zajedničkog kao obitelji jer mi smo svi siromašniji jedni bez drugih - ističe Ilija. Druga generacija Krištića rođena je izvan Posavine, ali s ravnicom u srcu. Među njima su Tamara, Barbara i Mario.
- Osjećam ponos što smo se uspjeli okupiti. Neki se od nas, zapravo, tek upoznaju. Poseban je ovo osjećaj radosti - kazala nam je Tamara.
Anđa i njezin suprug Stjepo Šokčević prihvatili su se posla organiziranja susreta Kristića jer oni dobro znaju što je zov rodnog kraja jer su prije dvije godine Švicarsku zamijenili rodnom Tramošnicom.
- Stvarna ideja potekla je kroz razgovor s rođakinjama Marijom i Ružom, kćerima pokojne tetke Jele koja je nedavno preminula i, nažalost, nije dočekala toliko željeni susret, a kako ja ovdje živim stalno, lako sam se prihvatila posla. Ovdje smo zato što volimo svoju rodnu grudu. Nismo je nikada ni zaboravili bez obzira na to gdje smo u bijelome svijetu bili. Ovo naše okupljanje istinski je povratak jer svi su obećali češći dolazak na svoja ognjišta - kaže Anđa. Među starijim Kristićkama bile su i bake Luca, Ivka i Jelena. Baka Luca zbog zdravstvenih razloga ipak mora biti u susjednoj Slavoniji, no duša joj je, kaže nam, uvijek u Okrugliću.
- Odmah ozdravim čim kročim na ovaj prostor. Duša i srce sad su mi puni. Tu mi je sve, tu sam rođena, odrasla, tu sam se udala, svoju djecu rodila, podigla, prošao mi je najljepši dio života. Sve me to vuče, nisam mogla spavati otkako mi je Anđa kazala da organiziraju susret.
Župnik u Tramošnici fra Joso Oršolić ne skriva zadovoljstvo okupljanjem nekadašnjih župljana. Smatra kako će njihov primjer slijediti i drugi.
- Vjerujem da će ovaj susret uistinu donijeti blagoslov kako za ovu našu zemlju, našu domovinu, tako i za ove ljude koji su razasuti daleko po svijetu jer ono što čovjek ponese, što se kaže, s majčinim mlijekom, to nikada iz njega ne izlazi - kaže župnik fra Joso. Nakon prvog susreta Kristići su sudjelovali na misi u župnoj crkvi, obišli posljednja počivališta svojih predaka, posjetili jedinu kiparsku ljevaonicu u BiH, upravo u Tramošnici. Okruglić, iako danas bez stalnih stanovnika, ovim okupljanjem dobio je novu nadu. Obitelj Kristić poslala je snažnu poruku zajedništva i neizmjerne ljubavi prema svojoj posavskoj rodnoj grudi, odakle je potekla uz obećanje da ovo neće biti posljednje okupljanje, već samo jedno u nizu kojemu se ne vidi kraj.
