Trideset sedam godina sam taj dio svog života uspio držati u tajnosti i sada ću vjerojatno šutjeti još 37. Ali, u ovom tjednu je valjda sve dozvoljeno. Nisam o tome govorio u intervjuima, pa ni na Facebooku. O tome koliko sam vremena proveo na odjelima onkologije u bolnicama po Hrvatskoj znale su samo moja supruga i najbolja prijateljica, sve dok me nisu ‘raskrinkale’ moje drage prijateljice iz Udruge Sve za nju - kaže poznati sociolog i pisac knjiga popularne psihologije i samopomoći Bruno Šimleša.
Ovog tjedna Šimleša je, naime, primio nagradu VAM (Vesna Andrijević Matovac) koju dodjeljuje udrugažena oboljelih od raka dojke i tako postao prvimuškarac kojemu je izrečena zahvala za sve što je učinio za žene oboljele od raka. Za nagradu ga je nominirala Ljiljana Pranjić, koja se već 15 godina bori s rakom dojke, i to zbog njegova javnog djelovanja - iznimnog doprinosa afirmaciji borbe protiv raka dojke u Hrvatskoj i senzibiliranja javnosti.
No, nju s Brunom, kojega je upoznala preko njegovih knjiga i tečajeva o ljubavi i životu, veže još jedna čvrsta veza - zajednička borba protiv te opake i zloćudne bolesti. Bruno Šimleša godinama je bio uz nju, odlazio s njom na kemoterapije, kod onkologa, držao je za ruku i brisao njezine suze kada je dobila loše nalaze, vozio je u Split na pregled, pa čak i platio put do Barcelone, gdje je išla po drugo mišljenje koje je, kako se poslije pokazalo, bilo krucijalno za njezino izlječenje, prenosi Jutarnji list.
Čak je i sada kao dobitnik nagrade, navodi Ljiljana, u prvi plan stavljao borbu, hrabrost i volju oboljelih žena. No Liljana nije jedina žena, kako doznajemo iz udruge, kojoj je Bruno nesebično poklonio slobodno vrijeme i pomogao im u najtežim trenucima.
Čvrsta i intimna veza
Pismo zahvale udruzi je ovih dana poslala i Ivana, duboko zahvalna zbog toga što je upravo on dobio ovu nagradu, a još je nekoliko osoba koje kažu da su sretne i zahvalne što je upravo on u najtežim trenucima bio u njihovu životu.
- Bio sam presretan što su moje prijateljice i poznanice mogle dobiti stručnu pomoć s toliko potrebnom dozom ljudskosti i topline. Jer, ja mogu pomoći malom broju ljudi, a žene iz udruge Sve za nju su tu 365 dana u godini za jako velik broj korisnica, ali i članova njihovih obitelj - kaže Šimleša koji je, dodaje, plakao kad je čitao dirljive Ivanine riječi.
- A zašto sam šutio? Iz više razloga. Iskreno, mučno mi je da mi se javljaju ljudi iz Hrvatske i mole me da učinim to isto, a ja im ne bih mogao reći ‘ne’. A naprosto ne bih stigao fizički to izvesti. Osim toga, to je vrlo intimno, radi se o borbi za život i, kao kad radim sa svojim klijentima, to je odnos jedan na jedan, dakle ostaje između mene i te osobe. Treća stvar je da na taj način ne želim dobivati bodove, to nije moj stil - kaže Šimleša.
Ono što je napravio i još radi za neke od žena oboljeljih od raka dojke, složne su i Ivana i Ljilana, prelazi sve okvire prijateljstva. Takvu podršku neke žene, nažalost, nisu doživjele niti od članova vlastite obitelji, a kamoli od prijatelja.
Bruno se sjetio kako su sestre na odjelu onkologije u Zagrebu, dok je čvrsto stiskao i tješio svoju prijateljicu Ivanu, mislile da joj je on suprug, a onda su, kaže, kada se jednom pojavila i njegova supruga, zaključile da joj je ljubavnik. - Ljudima je ponekad teško shvatiti zašto bi se netko toliko involvirao ako nije muž ili brat. Ali, kao što sam rekao, to je intimni odnos i to se ne osjećam dužnim objašnjavati - navodi Šimleša.
Terapeut bolje zna
Ne krije i da je zbog toga ponekad bio iscrpljen, no pomagati drugima, kako kaže, nije racionalna odluka.
- To jednostavno tako kako mora biti - pomažeš ljudima jer to možeš - navodi Šimleša i dodaje kako je duboko uvjeren da je ta iskonska potreba usađena duboko u svakome od nas. No, ponekad ljudi u teškim životnim trenucima, kada je puno toga u igri, ne znaju što reći, pa se možda nehotice udaljavaju i povlače.
- Kao terapeut mogu bolje razumjeti ljude, shvatiti kroz što prolaze i pomoći im da nakon dijagnoze vrate kontrolu nad svojim životima. Oslonac i osjećaj sigurnosti je najvažniji za oboljele - navodi Bruno i dodaje da rak, iako dominatno ženska bolest, itekako pogađa i muškarce.
- Bolest ne pogađa samo jednu osobu, pogađa cijelu obitelj, pa tako i sve muževe, sinove, braću i stričeve i zato mislim da su i muškaci važni- zaključuje Šimleša.
Brisao nam je suze i dao siguran zagrljaj
Ivana o Bruni
Od trenutka dijagnoze prošao je sa mnom svaki, apsolutno svaki korak i bio je tu 150 posto. Kucao je sa mnom na vrata instituta da što prije dođemo do rezultata punkcije. Jednoj doktorici napisao je pismo zahvale u moje ime jer on vjeruje da dobrim doktorima treba dati priznanje da opet lakše pomognu nekome drugom.
Pomogao mi je da se osjećam sigurno u svoj izbor liječnika i donesem odluku o operaciji.
To ljeto je planirao ići s Majom u Južnu Ameriku i sjećam se da su im trebale ravno 2 minute da se dogovore da ne idu nikamo. Nesebično su odustali od svojih obiteljskih planova i odlučili ostati uz mene tijekom cijelog liječenja.
Ljiljana o Bruni
Bruno je brisao moje suze kada bih dobila loše nalaze i grlio me kad sam neutješno plakala. Nikada mu nije bilo teško skočiti na drugi kraj grad kada bih tek otvorila nalaz i izgubila tlo pod nogama.
Bruno je bio taj koji mi je dao siguran zagrljaj da se raspadnem i isplačem očaj - to je nasušno potrebno tako da se poslije mogu ponovno još čvršća sazidati.
Kada sam ove godine morala putovati na kemoterapije u Split, on me vozio.Poslije terapije bi me svaki dan nazvao da čuje kako sam. Da, Bruno se ne zaustavlja samo na riječima - Bruno je čovjek od (dobrih!) djela.
