Veljko Bulajić jedna je od mnogih poznatih ličnosti spomenutih u Tuđmanovim dnevnicima koje u tri knjige objavljuje Večernji list. Poznati filmski redatelj odlučio je prokomentirati Tuđmanove zapise i njegov utjecaj na novi hrvatski film, ali i progovoriti o njemu trenutačno najvažnijoj temi, filmu o Vukovaru.
:: Kakav je bio vaš odnos s Tuđmanom?
Sreli smo se nekoliko puta prije 1990. i razgovarali o svemu, pa i o mojim filmovima. Jako mu se sviđao “Vlak bez voznog reda”, kao i “Neretva”, o “Kozari” je govorio najbolje. Nismo bili osobito bliski, ali imali smo korektan odnos. Što se to kasnije dogodilo, kojim se ljudima okružio i na koga se oslonio u razmišljanju o hrvatskoj kulturi i kinematografiji, meni nije jasno. Činjenica je da se nije oslonio na ljude koji su mogli sačuvati veliku vrijednost koju je hrvatska kinematografija prije imala. Kontinuitet kvalitete je prekinut i nastupio je tragičan period od kojeg se hrvatski film sve do danas nije oporavio.
:: Mislite li da je kod njega prema vama postojao neki animozitet i zašto?
Vjerojatno zato što sam bio gotovo nerazdruživ prijatelj sa Savkom i osobito Mikom Tripalom.
:: U drugoj knjizi Tuđmanova osobnog dnevnika, koja će tek biti objavljena, čitat ćemo Tuđmanov zapis od 9. lipnja 1981. u kojem hvali Radu Šerbedžiju i njegov odgovor vama u Vjesniku. Na što vam je to Šerbedžija odgovarao?
Ja se više baš i ne sjećam te polemike. Doktor Tuđman, spominjući “Srbina Šerbedžiju”, pita u svom Dnevniku kako to da filmovi Veljka Bulajića nekim svojim tajnim vezama komuniciraju s državom kao mecenom. Kao, nije mu jasno da je država financirala sve filmove u svim republikama ex-Jugoslavije, i dobre i loše, koliko god ih je bilo, kao što se i danas u hrvatskoj državi i financiraju filmovi. Ali, neki moji filmovi bili su sufinancirani novcem filmskih producenata koji su odreda bili “truli kapitalisti”, koji su uz to kao neznalice i rasipnici bacali novac na moje filmove koje je u svijetu vidio veći broj gledatelja nego sve filmove hrvatske, a neki računaju, i jugoslavenske kinematografije. Sve se to događalo u vrijeme kada je Izvršni komitet CK Saveza komunista Hrvatske na zatvorenoj sjednici donio odluku o formiranju Instituta za povijest radničkog pokreta na čelu s dr. Tuđmanom i odobrio mu zamašna financijska sredstva. Zapazio sam i bilješku dr. Tuđmana koji spominje nekakav sukob između mene i Vatroslava Mimice. Ni u mojem sjećanju, a ni sjećanju kolege Mimice takav sukob ne postoji.
:: Je li kulturna politika HDZ-a uništila hrvatsku kinematografiju?
HDZ nije imao takve namjere, naprotiv, Hrvatska je u svemu željela iskorak naprijed, ali su se u tom procesu fenomenalno organizirale netalentirane grupe i pojedinci kojih je uvijek bilo i bit će, nažalost, u najvećem broju.
:: Jeste li pročitali prvu objavljenu knjigu Dnevnika u cjelini?
Nisam još, neka su sjećanja vrlo zanimljiva.
:: Vi ste u to vrijeme iza sebe imali već niz velikih međunarodno priznatih filmova, a “Neretva” je poslije dosegnula fantastičan broj od 550 milijuna gledatelja širom svijeta, a nedavno je bila proglašena i jednim od deset najboljih ratnih filmova svih vremena. Zašto ste, zapravo, i kako uopće postali meta ovakvih kritika kakva je Tuđmanova?
Na mene se ciljalo u prvom redu kao na autora “Neretve” pa tako i Tuđman nasjeda na kampanju protiv mene i tog filma koja je krenula iz Beograda, a proširila se i do Zagreba. Mora se reći da su beogradski filmski kritičari hrabro pohvalili film, usprkos čaršiji i nekim političkim grupama koje su preko žute štampe rovarila i bunila se protiv “Neretve”, te se tako našla na istom valu s četničkom emigracijom koja je organizirala demonstracije kada je bila premijera u Chicagu. Ja zbog toga od svih gradova na svijetu jedino u Beograd nisam otišao na premijeru “Neretve”, a bio sam u Sarajevu, Zagrebu, Podgorici, Skopju, Ljubljani, Washingtonu, Oslu, Moskvi, Tokiju, Rimu, Parizu, Londonu i drugim metropolama.
:: Nakon svega toga vi ni danas ne mirujete, nego radite na svom najnovijem filmu pod radnim naslovom “Vukovar”. U kojoj je fazi taj projekt?
Napisan je scenarij, gotove su sve pripreme, izrađen je financijski plan i mi sljedeće godine možemo krenuti u realizaciju filma.
:: Na scenariju su, uz vas, još radili Mirko Kovač, Paolo Fini i Sergej Grgurić. Zašto uvijek imate skupinu scenarista?
Takav je rad složen i zanatski zahtjevan, ali zanimljiv. Piše se zadano po sinopsisu, po dionicama, pojedinačno, pa se zatim svaka dionica razmatra i dopisuje zajedno, uglavnom tim redoslijedom. Što i ne mora biti. U svakom slučaju, pisanje scenarija u grupi ujedno je višestruka anticipacija filma koja je, logično, i rezultat različitih pogleda. Znate onu slavnog Zavattinija, oca talijanskog neorealizma i najvećeg scenarista u povijesti svjetskog filma, s kojim sam imao veliku sreću surađivati: “Nije problem priča, već dijagnoza.”
:: I jeste li zadovoljni scenarijem koji ste svi skupa napravili?
Jesam, jako, i to objema verzijama scenarija. Naime, sada se postavlja bitno pitanje kakav film o Vukovaru želimo? Prvi scenarij, koji smo poslali i na natječaj HAVC-u, napisan je za komorni film o Vukovaru. Ja od toga ne bježim. U toj verziji, koja je jeftinija, bitka na Trpinjskoj cesti napravljena je od dokumentarnih materijala bez likova iz filma. Ja to, naravno, mogu napraviti, kao što sam “Donatora” snimio za 29, a “Pogled u zjenicu sunca” za 32 dana. Ali, ako želimo snimiti zahtjevniji projekt u kojem bismo vjerno prikazali i Trpinjsku cestu i druge važne događaje, onda je bi cijeli pristup organizaciji morao biti bitno drukčiji. Dakle, sada imamo dva scenarija, oba nastala na temelju gomile dokumentarnog materijala koji smo nabavili i svega što je o Vukovaru napisano. Premda ne znam zbog čega bih se morao pomiriti s tim da radim mali, komorni film, ali na drugima je da o tome odluče.
:: A vi ćete se opet, kao i u “Neretvi”, baviti četnicima...
U materijalima koje smo dobili ima i prizor u kojem su u istom kadru vojnici JNA s crvenom petokrakom i četnici s kokardama koji pjevaju “Marširala, marširala kralja Petra garda”. Nisam ja doveo četnike ni na Neretvu, gdje ih je bilo 16 tisuća i gdje su kao kvislinzi bili pod direktnom dnevnom komandom zapovjednika talijanske divizije Murgie i komandanata 717. SS divizije grupe Anaker i grupe Vogl. Nisam ih doveo ni u Vukovar, ali su sudjelovali u osvajanju i okupaciji grada i to su činjenice s kojima bi svi napokon trebali naučili živjeti.
:: Predviđa li scenarij stvarne ličnosti?
Ne, svi su izmišljeni, kao i u “Neretvi” i drugim mojim filmovima, ali utemeljeni isključivo na činjenicama. U takvim pričama nema mjesta za “literaturu”. Mislim da smo pronašli dobar kut gledanja, koji je zanimljiv i u samom režijskom prosedeu.
:: I kakvi su sada izgledi za snimanje velikog filma?
Kada se snimala “Neretva”, zamolio sam Josipa Broza Tita da se ne diraju fondovi za kinematografiju. Tako je i bilo i te je godine u Jugoslaviji snimljeno rekordnih 27 filmova. Tako ni za Vukovar ne želim ništa više nego što prosječno dobivaju ostali hrvatski filmovi jer ne želim da zbog Vukovara budu snimljena dva-tri filma manje. Trebaju se naći drugi izvori. Financiranje filma “Vukovar” ne želim prihvatiti kao svoj problem.
:: I vi mislite da bi se taj film mogao probiti u svijet?
Siguran sam jer bi on bio toliko naša posebna priča koja bi morala zainteresirati svijet. I kod “Kozare”, i kod “Vlaka bez voznog reda”, i kod “Neretve” i kod “Uzavreloga grada” ja sam uvijek kretao od toga da film u prvom redu mora biti naša priča.
:: Nijedan vaš film ne donosi crno-bijele priče, pa pretpostavljam da takav neće biti ni “Vukovar”.
Da. To je višeslojna filmska priča, vrlo komplicirane mozaične dramaturgije. Scenarij je pisan dugo vremena i, ako se uvjeti slože, može se napraviti savršen film.
:: Posljednjih godina, uz vrlo rijetke iznimke, hrvatskog filma praktično nema nigdje, ni u našim kinodvoranama ni u svijetu, tek na ponekom ne najvažnijem festivalu. Što bi se moralo dogoditi i učiniti da se takvo stanje radikalno promijeni?
Eventualni budući novi val hrvatskog filma podrazumijeva promjene, a one se, kako kaže Michel de Certeau o praksi svakodnevnog života, “događaju odozdo prema gore bez obzira na to što se kulturna politika kreira na vrhu”.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
