Duboko pod zemljom, ispod starog zatvorskog paviljona, daleko od očiju čuvara i ostalih zatvorenika, nalazi se golema podrumska prostorija. Krivudavo stubište vodi u utrobu zemlje čije su tajnovite prostore desetljećima, od očiju javnosti krila teška zaključana vrata, s golemim gvozdenim lokotom iznad koje je stršala masivna kvaka. Stražarski čuvar vadi snop ključeva i jedan od masivnijih stavlja u korozivnu bravu, koja je nakon dva- tri neuspjela okreta konačno škljocnula. Nakon škripe teških vrata, dočekuje nas dugi mračan i neprozračeni hodnik, iz kojeg se širio jak vonj vlage, pomiješan s truležom starih greda koje su se ocrtavale na škrtom svijetlu električne žarulje.

U lijevom krilu podrumske prostorije, čiji je pod pokriven ciglom, koja je posljednji put stavljana između dva svjetska rata, stražarski čuvar se zaustavlja. Šireći ruke po praznoj golemoj podrumskoj prostoriji konačno progovori “evo to vam je Isusovača, tu su izvođene najgore torture nad zatvorenicima zeničkog zatvora”. Potom nas vodi dva metra dalje do masivnog vlažnog zida u kojem nalaze izdubljene površine približne gabaritima odraslog čovjeka. Iznad svakog takvog udubljenja visio je teški zahrđali lanac na čijem su se kraju nalazile alke, slične nekoj primitivnoj verziji današnjih policijskih lisičina. “Tu bi”, nastavlja svoj monolog zatvorski čuvar, “najtvrđi zatvorenici bili odvođeni na omekšavanje. Privezali bi ih ovim lancima i tako bi cijelo vrijeme stajali uspravno, a na glavu i vrat i niz leđa stalno bi im curila hladna voda”. Pokušavamo dijelom zamisliti kako je otprilike izgledao taj zatvorski sadizam, pa se uvlačimo u uski prostor iz kojeg su godinama odjekivali krici i zapomaganja, najviše političkih zatvorenika i vjerskih vođa koje su komunisti optuživali za kleronacionalizam. Stajanje u uskom prostoru čovjeka tjera na paniku, a kada se tome dodaju lanci i hladna voda, mučenja koja su izvođena u ovom, godinama čuvanom mračnom i hladnom podrumu, asociraju na svjedočanstva iz vremena srednjovjekovne inkvizicije.

Mala udubljenja u kojima su privezani za lance, danonoćno visjeli politički neposlušnici, aktivisti, protivnici komunističkog režima, uklesana su i s lijeve i desne strane podrumskih prostora. Zenički “waterboarding” (mučenje vodom), oko čije se primjene u zatvorima američke CIA-e prošlih godina dizala golema medijska prašina, bio je deset puta gori jer su u Isusuvači ruke zatvorenika bile vezane lancima na plafonu. Ispred sebe su mogli gledati dio zida na kojeg je danju kroz sićušne otvore stidljivo provirivala svjetlost. “Tko zna koliko je zatvorenika ovdje umrlo. Nema službene evidencije u arhivama”, dodaje stražar nakon dulje stanke. Prve strojeve za mučenje zatvorenika u zeničkoj kaznionici, prema podatcima zatvorske arhive, pravio je građevinski tehničar s prezimenom Plohović. O glavnom projektantu kaznionice, nema mnogo podataka o njemu, čak mu se ne zna ni ime. Arhivski zapisi opisuju ga kao niskog, debelog i veselog čovjeka koji je u Zenicu došao iz Istre. Na jednom uhu nosio je veliku minđušu, što je u to vrijeme bio izuzetno neobičan nakit za muškarca. Zeničani su ga najčešće sretali kod zatvorskog zida, gdje je neprestano vršio neka “čudna mjerenja”.

Plohović je kako piše u knjizi “Kazniona” projektirao i izradio brojne sprave za mučenja koje su se koristile u zatvoru. Najzlokobnije su bile isusove alke. “Mučenje uz pomoć tih alki”, navodi se u knjizi, “na prvi pogled, činilo se bezazlenim”. Osuđenik je morao čučnuti, provući ruke između nogu i uhvatiti se prstima za pete. Stražari bi mu onda ruke i noge privezali za alke. Prvih pet do šest minuta nesretnik nije osjećao bolove. A onda bi počeli prvi blaži bolovi u laktovima, koji bi se svake sekunde pojačavali, sve do osjećaja kao da se ruke lome. Snažnom bolu u rukama pridruživali su se bolovi u zglobovima i u stomaku. Uslijedio bi jak pritisak krvi u lice, očima, nosu, ustima – žrtve su opisivale taj osjećaj kao dušu u nosu. Kada se činilo da ne može gore, strahoviti bol stizao je iz predjela kičme, kao da jaka klješta čupaju kralježnicu.

Tada su ljudi uglavnom gubili svijest. Rijetki su bili oni kažnjenici koji su mogli pri svijesti ostati na isusovim alkama duže od dvadesetak minuta. Ovo mučenje nazivano je i vješanjem na podu. Izvršavanju kazne, po tada važećim propisima, obvezno je trebao nazočiti liječnik, jer je mučenje moglo prouzročiti smrt zatvorenika. Zeničko mučilište danas zjapi prazno, novca kažu u upravi KPZ-a za obnovu koja bi služila kao neka vrsta muzeja, u Federaciji BiH nema. Tek povremeno, ovo grozno, vlagom i truleži zagušljivo, mjesto bude otvoreno za posjete izaslanstava ili novinarskih ekipa. Za njega ne znaju ni mnogi zatvorenici.

Više od pola zaposlenika u ovoj industriji namjerava napustiti radno mjesto u sljedećoj godini