Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, poražena Njemačka i njezin glavni grad Berlin bili su podijeljeni između četiriju savezničkih sila - Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza. No, ubrzo nakon toga, 1949. godine, krupne političke i ideološke razlike rezultirale su formiranjem dvaju njemačkih država - Savezne Republike Njemačke (Zapadne Njemačke) i Njemačke Demokratske Republike (Istočne Njemačke ili DDR). Zapadni Berlin, postao je demokratska i kapitalistička enklava, te ga je Nikita Hruščov opisivao kao "kost u grlu Sovjeta". S druge strane, pod strogom kontrolom Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED), istočni se Berlin, kao dio DDR-a, pretvorio u središte socijalističkog sustava, s planskim gospodarstvom i ograničenim osobnim slobodama.
Između ta dva dijela podijeljenog grada ubrzo se stvorio dubok jaz - razlike u životnom standardu, ekonomskom prosperitetu i osobnim slobodama bile su sve veće i sve dublje, što je ubrzo potaknulo masovni egzodus. Do 1961. godine oko 3,5 milijuna Istočnih Nijemaca, što je bilo gotovo 20 posto tadašnje ukupne populacije DDR-a, pobjeglo je na Zapad, a većina njih prošla je upravo kroz propusnu granicu u Berlinu.
Taj masovni bijeg, poznat kao "Republikflucht", počeo je predstavljati egzistencijalnu prijetnju za istočnonjemački režim, jer država je gubila ne samo radnu snagu potrebnu za obnovu, nego i visoko obrazovane stručnjake - inženjere, liječnike, profesore, odvjetnike i kvalificirane radnike. Ekonomske posljedice tog fenomena masovnog egzodusa, koji je nazvan "odljev mozgova", bile su razorne za DDR. Zbog nedostatka kvalificirane radne snage snažan udarac osjetila je istočnonjemačka industrija, posebice proizvodnja, ali i uslužni sektor i trgovina. Procjenjuje se da je gubitak radne snage, posebno visokokvalificiranih stručnjaka, istočnonjemačku ekonomiju stajao između 7 i 9 milijardi dolara. U pokušaju da kvantificira te gubitke i opravda ekonomske poteškoće svoje zemlje te sve veći jaz u životnom standardu između Istoka i Zapada, tadašnji vođa DDR-a, Walter Ulbricht, iznio je kontroverznu tvrdnju da Zapadna Njemačka DDR-u duguje čak 17 milijardi dolara, kao kompenzaciju za "odljev mozgova".
"Nitko nema namjeru podići zid!"
Suočen s teškim ekonomskim kolapsom komunistički je režim, uz potporu Moskve, odlučio poduzeti i konkretne, doista drastične mjere, te fizički zatvoriti "rupu"; u Željeznoj zavjesi. Naredbu za zatvaranje granice istočnonjemački je vođa, Walter Ulbricht, potpisao samo dva mjeseca nakon što je na tiskovnoj konferenciji izjavio "Nitko nema namjeru podići zid!". U noći s 12. na 13. kolovoza 1961., u operaciji kodnog imena "Ruža", pripadnici policijski i vojnih snaga DDR-a krenuli su u akciju. Pod okriljem mraka, građevinski su timovi započeli s uništavanjem cesta, a duž linije koja je dijelila sovjetski sektor od zapadnih, postavljali su betonske stupove i razvlačiti kilometre i kilometre bodljikave žice. Ta akcija imala je kobne posljedice – za samo jednu noć sloboda kretanja bila je brutalno ukinuta te su u samo par sati obitelji bile razdvojene, a radnici odsječeni od svojih radnih mjesta.
"Zid srama"
Iako je primarna svrha zida bila spriječiti bijeg vlastitih građana na Zapad, u želji da stvore iluziju da taj zid zapravo štiti socijalističko društvo od vanjskih utjecaja, istočnonjemačke vlasti su ga službeno nazivale "Antifašističkim zaštitnim zidom", predstavljajući ga kao obrambenu mjeru protiv navodnih zapadnih prijetnji i fašističkih elemenata. S druge strane, tadašnji gradonačelnik Zapadnog Berlina, Willy Brandt, odmah ga je prozvao "Zidom srama", a taj je termin ubrzo prihvatio i velik dio slobodnog svijeta.
No, unatoč tome, zid je postajao sve jači. Prvobitna barijera od bodljikave žice i betonskih blokova s vremenom je evoluirala u kompleksan fortifikacijski sustav koji se sastojao od niza različitih prepreka i elemenata, uključujući visoke betonske zidove, bodljikavu žicu, stražarske tornjeve, reflektore, senzore pokreta i pse čuvare. Do svog vrhunca 1980-ih, Berlinski zid sastojao se od dva paralelna zida, dugačka ukupno 156 kilometara, od čega je 43 kilometra zida presijecalo samo srce Berlina. Vanjski zid, koji je bio prva prepreka, bio je visok do četiri metra, a između dva zida nalazio se zloglasni "pojas smrti" širok i do 100 metara. Kako bi se otkrili tragovi bjegunaca, taj je brisani prostor bio prekriven pijeskom, a u njemu su bile postavljene protutenkovske prepreke, oštri čavli, žičana ograda pod naponom, a na nekim dijelovima čak i mine. Cijeli sustav nadzirao se s preko 300 tornjeva na kojima su dežurali naoružani stražari koji su imali jasnu naredbu - pucati na svakoga tko pokuša prijeći preko tog prostora.
Dramatični pokušaji bijega
Zid, unatoč svemu, ipak nije mogao slomiti ljudsku želju za slobodom. Tijekom 28 godina njegova postojanja zabilježeno je više od 5000 uspješnih slučajeva bijega. Osim što su bile visoko riskantne i krajnje odvažne, metode ljudi koji su odlučili prebjeći u zapadni dio grada bile su i nevjerojatno maštovite. Kako bi se domogli druge strane grada, ljudi su kopali tunele, neki su čak prelijetali zid improviziranim balonima na vrući zrak, klizili su niz žice razapete između zgrada, plivali kroz hladne kanale rijeke Spree ili su se zalijetali automobilima u slabije utvrđene dijelove barijere. Na žalost, mnogi pokušaji bijega završili su tragično. Procjenjuje se da je najmanje 140 ljudi ubijeno pri pokušaju prelaska, a prva žrtva Berlinskog zida bila je Ida Siekmann, čija je tragična sudbina postala simbol očaja i bezizlaznosti situacije u kojoj su se tada našli stanovnici istočnog Berlina. Samo devet dana nakon što je započela gradnja zida, ta se 58-godišnja medicinska sestra odlučila na očajnički čin. Živjela je u stanu na četvrtom katu zgrade u Ulici Bernauer 48, koji se nalazio u Istočnom Berlinu, dok je pločnik ispred zgrade pripadao Zapadnom Berlinu. Kada je započela gradnja zida, u sklopu čega su se zazidavali i ulazi i prozori zgrada duž granice, suočena s činjenicom da će uskoro biti potpuno odsječena od svoje sestre koja je živjela na Zapadu, Siekmann je skočila kroz prozor svog stana. Na žalost, vatrogasci na zapadnoj strani nisu stigli na vrijeme raširiti zaštitnu mrežu, te je Ida Siekmann od zadobivenih ozljeda preminula na putu do bolnice, ušavši u povijest kao prva službeno evidentirana žrtva Berlinskog zida. No, prva osoba koja je, pokušavajući prebjeći, bila ubijena vatrenim oružjem bio je krojač Günter Litfin. On je ustrijeljen 24. kolovoza 1961., dok je pokušavao preplivati rijeku. Svijet je duboko potresla i sudbina 18-godišnjeg Petera Fechtera, mladića koji je 1962. bio ranjen u "pojasu smrti", a potom ostavljen da iskrvari.
Pad zida promijenio je svijet
Krajem 1980-ih komunistički se blok počeo urušavati. Val demokratskih promjena u Poljskoj i Mađarskoj, te masovni mirni prosvjedi koji su zahvatili gradove Istočne Njemačke, stvorili su ogroman pritisak na posrnuli režim. Ispred Brandenburških vrata američki je predsjednik Ronald Reagan 1987. poručio: "Gospodine Gorbačov, srušite ovaj Zid!". Par dana nakon proslave 40. godišnjice istočne Njemačke, 9. listopada, prosvjedi su kulminirali. Skandirajući „Mi smo narod", „Želimo otići“, „Bez nasilja", na ulice je tada izašlo gotovo 70.000 ljudi, a tri tjedna kasnije, 4. studenog, na berlinskom trgu Alexanderplatz, okupilo se čak pola milijuna ljudi, koji su, na najvećim prosvjedima u povijesti zemlje, glasno izviždali vladajuće, a ovacijama pozdravili predstavnike oporbe.
U očajničkom pokušaju da smiri situaciju, vlast DDR-a odlučila je ublažiti pravila za putovanje. Na konferenciji za novinare, 9. studenog 1989., najavljene su nove mjere koje građanima DDR-a omogućavaju da putuju u inozemstvo, preko svih graničnih prijelaza. Iako je ta povijesna odluka u praksi trebala zaživjeti tek od idućeg dana, jedan ju je, slučajan ili ipak namjeran odgovor, odmah aktivirao. Naime, na pitanje novinara kada te nove mjere stupaju na snagu član politbiroa, Günter Schabowski, nespreman ili pak loše informiran, zbunjeno je odgovorio: "Koliko ja znam... odluka stupa na snagu odmah, bez odgode!".
Tu su njegovu povijesnu izjavu već u 19:17 sati prenijeli gotovo svi zapadnonjemački mediji, koje su pratili i mnogi stanovnici istočne Njemačke, što je odmah pokrenulo pravu lavinu. Tisuće građana istočnog Berlina odmah su krenule prema granici sa zapadom. Na šest prijelaza, počela su masovna okupljanja ljudi koji su istog dana željeli prijeći u zapadni dio. U nezavidnom položaju našli su se tada graničari, službeni nalog da puštaju ljude u zapadni Berlin, nije im još stigao, a pritisak mase sa svakim je satom jačao. U 22 sata i 45 minuta zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße, Harald Jäger, naredio je graničarima da podignu rampe, otvore prijelaze i propuste ljude iz istočnog u zapadni Berlin, gdje su dočekani s oduševljenjem, cvijećem i šampanjcem, a činjenica da se po prvi put nakon gotovo tri desetljeća mogu slobodno kretati i susretati mnogima je izmamila suze radosnice. Te su dirljive scene obišle svijet i ušle su u povijest
U samo tri naredna dana oko 3 milijuna Nijemaca iz istočnog dijela zemlje posjetilo je Zapadnu Njemačku, a ljudi koje su prozvali "zidni djetlići" (Mauerspechte) čekićima su i dlijetima počeli rušiti omraženi simbol podjele iza kojeg su živjeli gotovo puna tri desetljeća. Pad Berlinskog zida označio je ne samo kraj Hladnog rata, već i početak potpuno nove ere, koja je 3. listopada 1990. godine okrunjena službenim ujedinjenjem Njemačke.
Otvori KEKS Pay
