Naslovnica Svijet

Svijet na prekretnici: Treći svjetski rat ili mir

Ide li danas svijet prema trećem svjetskom ratu ili prema trećem svjetskom miru? Tko može odgovoriti kad isti ljudi pritišću istodobno i na kočnice i na gas! I voze u oba smjera
12. svibnja 2018. u 08:08 0 komentara 242 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Svijet sa svojim bolestima živi kao i svaki bolesnik: jedan se dan osjeća bolje, jer padne temperatura na Korejskom poluotoku, a drugi dan je u groznici, kad se temperature dignu na Srednjem istoku. Glavni kirurg iz Washingtona objavi svoju najnoviju opasnu odluku da zaoštrava odnose s režimom ajatolaha iz Teherana, i sam poništi pozitivne efekte svoga plana za smirivanje diktatora iz Pjongjanga. Tako je uvijek bilo kad samouki liječnici ordiniraju po svim ambulantama: malo pomažu, puno štete. I sve traje kratko, izgleda površno i završava rutinski. 

Čak je i pompozna inauguracija iz Moskve pala brzo u toplo-hladno šablonu: američki je predsjednik ukrao slavu svome velikome rivalu (i protivniku). Ako bi se jednoga dana, u nekoj tragičnijoj varijanti, Vladimir Putin, kao Napoleon svojedobno, i formalno proglašavao carem vjerojatno bi na inauguraciju pozvao i Donalda Trumpa. Možda bi se ekstravagantni američki predsjednik i odazvao pozivu, bude li tada politički živ, ili uopće na životu, s obzirom na razlike u godinama. Koliko se o njemu zna, Amerikanac je bliži zapadnome hedonizmu negoli istočnjačkome asketizmu, što, opet, ne mora značiti da neće nadživjeti žilavoga Rusa koji nadčovječanski radi na održavanju svoje mladosti. I Churchill se hvalio da je uživao kad god je mogao veliku pomoć viskija i cigareta, a doživio je duboku starost. Politika je afrodizijak, tumačio je Henry Kissinger i prije nego što je i sam postao živi dokaz kako se političari ne daju lako ni u Božje ruke. Kad bi se mogli sastati bez svjedoka, ili kad bi zidovi progovorili o njihovim tajnama, Trump i Putin bi sigurno imali što razgovarati i o ljepšim stvarima od politike. Nitko drugi ne može znati imaju li oni neke svoje nepoznate šifre koje čuvaju svijet da ne padne tako olako u ponor novoga velikoga rata. Iza njihovih verbalnih sukoba (po)stoji uređena pozadina, svojevrsni “cordon sanitaire” koji ih štiti da se doista ne potuku. Usprkos prividnome, ili stvarnome svjetskom kaosu, sve na kraju ispadne u redu; čak i kad bombe bacaju, jedan i drugi paze, ipak, da krhotine ne padnu slučajno blizu velikoga protivnika. A mali su ionako uvijek bili topovska hrana. Svijet je u Kremlju mogao vidjeti inauguraciju moćnika i političku slavu jednoga čovjeka, čak raskošniju nego u prijašnjim prilikama kad se znalo da Putinu ne počinje njegov posljednji mandat (ako opet ne zamijeni uloge s Medvedevom). Važno je bilo pokazati fizičku snagu – predsjednik je hodao kao da je gardist; njegovu ljepotu – lice je bilo balzamirano, kao za neke druge prigode, i tehničku sposobnost – ruska limuzina, a nije čajka! 

Steže se obruč na granicama

U demonstraciji sile, Trump bi bio suvišan, nepotreban; ruski je predsjednik bio dovoljan da svijet shvati da Rusija već ima cara, koji se samo zove predsjednikom. Čak i važnije od toga – da Rusi trebaju cara, vladara koji će znati držati uzde u jednoj, a bič u drugoj ruci. I narod koji i u modernim demokracijama podsjeća na biblijske ovce. Jednom će i Navaljni u uspomenama iz zatvora moći govoriti o tome što je sve razlikovalo njega i Putina; sigurno i neujednačena (ne)sposobnost korištenja alata koji vladarima stoje na raspolaganju. Kod ruskog se predsjednika s vremenom politički eros toliko razvio da nije do kraja jasno je li do toga došlo zato što previše voli Rusiju ili zato što ne može bez vlasti. Dvije ljubavi mogu proći bez ikakve ljubomore. Treba li se svijet plašiti Putina kad se Rusi toliko uzdaju u njega? Nije sigurno da je sređena Rusija, sa svim što red može značiti, i što je značio, u ruskoj političkoj prošlosti, bližoj i daljnjoj, opasnija od nesređene zemlje u vrijeme raspada Sovjetskoga Saveza i vladavine Borisa Jeljcina koji nije mogao vladati ni sam sa sobom. Dok je bila na podu, Rusija je živjela, zapravo životarila, u (psihološkom) položaju boksača kojemu sudac broji vrijeme, politički opustošena i vojnički demoralizirana. Nije Putin vratio Sovjetski Savez, ali je oživio imperijalnu moć Rusije; nije obnovio Varšavski ugovor, s nekim je članicama toga vojnoga saveza na ratnoj nozi, ali je digao važnost oružju; nije pronašao novu ideološku poveznicu nacije, ali je uveo pravoslavlje u politiku (i politiku u pravoslavlje); nije Rusiju uzdigao na rang vodeće gospodarske sile, ali joj je otvorio perspektivu da s kapitalizmom završi tamo gdje je komunizam uzaludno obećavao. Nakon prvih 20 godina Putinove vlasti, Rusija nije više zemlja kakva je bila prije njega. To mu i Donald Trump mora priznati kad steže obruč na ruskim granicama ili kad obavještava ruskoga predsjednika gdje će udariti u Siriji, da ne bi pogodio povjerljive odnose s tom zemljom. Je li američki milijarder volio Ruskinje, to spada u trač-politiku. Nema zbog toga nikakva razloga mrziti Rusiju, koju osporava na drugi način nego što su to činili njegovi prethodnici. Amerika se više ne utrkuje s Rusijom tko će poslati čovjeka, ili majmuna, na što dulji boravak u svemir, i Amerikanci i Rusi shvatili su da ne mogu u tim prostranstvima tražiti odlučujuću pobjedu; prestali su se boriti tako da prebrojavaju divizije i bojne glave svoga oružja, jer su i jedni i drugi svjesni da ne mogu uništiti protivnika a da ne unište i sebe; ideologija je ionako služila kao opijum za narod, sve dok i Amerikanci i Rusi nisu dokazali da je komunizam pobijedio na krivome mjestu i na krivi način, pa im je poraženi Karl Marx postao povijesna razglednica a Vladimir Iljič Lenjin loša uspomena. Tehnologija je tako povezala svijet da ga politika ne može toliko razdvojiti da bi velike vojske išle izravno jedna na drugu; konji se mogu tući, ali samo preko magarca. Novac je postao neviđeno moćan i na Istoku, ne samo na Zapadu, gdje je i prije vladao; čak se i Kina kreće putovima novca (i profita). Kako podsjeća filozof Regis Debray, Istok je otkrio barut i organizirao vatromete; Zapad je preuzeo otkriće i gradio topove. Jednima i drugima barut danas služi da mogu organizirati vatromete, dok slave globalnu pobjedu kapitalizma, i proizvoditi novo oružje, da sirotinja ne ostane bez posla, a bogati bez zarade. A oružje i danas služi svojoj svrsi, da zaplaši, i odvrati od sukoba, ili da ubija, kad do sukoba dođe. Oružje je (ne)savršeno koliko i čovjek koji njime vlada. Kad je Donald Trump polagao prisegu, mnogi su se (u)plašili da će uvesti planet u treći svjetski rat: program je bio sastavljen od kombinacije strogih prijetnji drugima i (o)lakih obećanja Amerikancima. Nema kod njega znakova malodušnosti, nije odustao ni od jednog velikog projekta, kojima kani (o)braniti, pače i učvrstiti, američko vodstvo u svijetu. Nema ni dokaza da je svijet i za korak dalje od trećeg svjetskog mira, koji počinje – kao i svi veliki događaji – na strani gdje se to najmanje očekivalo.

Šamar zbog ridikula Veliki stratezi, među koje zacijelo ne spada sadašnji američki predsjednik, obično završavaju kao žrtve svojih tvrdih sustava i nerealnih obećanja; Trumpa bi mogli deložirati iz Bijele kuće, ali ne zato što je loš predsjednik, nego zato što je bio nezajažljivi ljubavnik. Puritansku Ameriku manje zanima je li Assad doista upotrijebio kemijsko oružje protiv svoga naroda, čak i djece, nego ljubavni život njezina predsjednika iz vremena kad je organizirao natjecanja lijepih žena. Isto kao što je George Bush junior mogao nekažnjeno upasti s vojskom u Irak, pa tek onda tražiti oružje za masovno uništenje, kao razlog za intervenciju. Koje, nota bene, nije našao ni uz pomoć svoga britanskog saveznika Tonyja Blaira, koji mu je služio kao radar za navođenje u tu avanturu. Ništa se Bushu mlađem nije zbog toga dogodilo, a njegov prethodnik Bill Clinton gotovo je završio na burzi rada jer je prišao preblizu jednoj stažistici. I to je Amerika, koja može kandidirati Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu, jer je na Korejskom poluotoku približio dvije države, iako se on neće ni dalje opirati lobijima kojima je interes da svaki psihički bolesnik može nositi oružje, ni polagati račune što će jedan od dva najveća zagađivača planeta i dalje slobodno i nekažnjeno trovati (dakle, ubijati) ljude ili što će i na Srednjem istoku više poštovati obećanja velikim donatorima nego stvarne interese mira. Nobelovu nagradu jednom je krivo dobio američki predsjednik; može li se to ponoviti? Kako je sadašnji predsjednik stao svom težinom na jednu stranu, teško može parkirati i na drugoj; ako na korejskom prostoru uspostavlja ravnotežu, u slučaju Izraela i Irana jedva zna što je ravnoteža, a u Siriji ionako samo s vremena na vrijeme iskrca višak bombi, da se vidi da i on ima konja za utrku s Putinom. Najgore je što se konji ne tuku bez magarca. Možda još u Sjevernoj Koreji nisu shvatili da je komunizam (pro)pao, pa će, u pregovorima o ujedinjenju, braniti svoje siromaštvo, i „duha“, i „materije“; ni njihov Dragi Vođa nije zaboravio da Korejce povezuje isti jezik i ista krv, i to bi mogao biti dobar uvod u povezivanje dviju država koje dijele dva sistema i dvije ideologije. Jedan je narod posrijedi (70 milijuna duša!), o tome će se svi lako složiti; dvije su države u pitanju, opet će se svi moći složiti da je jedna suvišna, iako će se sporiti i dalje koja je važnija; dvije ideologije vjerojatno će predstavljati najveći problem ujedinjenju korejskoga sjevera i juga, po istome sistemu po kojem su se ujedinjavali njemački zapad i istok. Dok su se Amerikanci i Rusi dogovorili o Njemačkoj, oko Koreja su se sukobljavali, a pobjeđivali su uglavnom Kinezi: podržavali su Sjevernu Koreju, a nisu sasvim prekidali s Južnom. Kako je Kim Jong-un postao nepodnošljivo težak i Kini, a opasan svima, jer je razvijao atomsko oružje kao strašilo za zaplašivanje (ne samo) Amerikanaca, stvoreni su svi uvjeti da ga se udruženim snagama navede da iziđe iz bunkera. Zbunjuje jedino lakoća kojom je pristao izljubiti se s Moon Jae-inom kako bi uskoro stisnuo desnicu Donaldu Trumpu. Neizvjesni proces približavanja, i u perspektivi ponovno ujedinjenje dviju Koreja, tako je otvoren kao prva velika pobjeda američkoga predsjednika. Njegov sistem mrkve i batine smirio je korejskoga diktatora, barem toliko da Trumpova nemoguća misija postane moguća. Nastavak će ovisiti o mnogim okolnostima, najviše o tome hoće li u Pekingu imati interesa da podrže američko mirotvorstvo tako što će davati neratoborne upute za ponašanje. Kina je zakon na sjeveru. I dalje je Donald Trump najveća nepoznanica. Nositelj Pulitzerove nagrade Richard Ford nije nježan prema „svome“ predsjedniku kad kaže da Amerikanci „imaju tendenciju da politiku smatraju mješavinom šarlatanstva, egomanije i rušilačke gluposti“. Uspije li stvarno primaknuti dvije Koreje, nakon što ih je približio crti razgraničenja, Trump bi mogao dati šamar mnogima koji su ga olako proglašavali „ridikulom“. Kako je politika izgubila mnogo od svoga elitnoga statusa, što potvrđuje i njegov izbor, nije isključeno da se i na strateškim točkama dogodi da ćorava koka pronađe dobro zrno. Čak i da uspije u Koreji – preporučljivije je čekati nego unaprijed proglašavati pobjednike – ondje će se, s velikim zakašnjenjem, samo ispravljati povijesne nepravde prema jednome narodu. Ako je država kišobran kojim raspolaže svaki narod, nije prirodno da jedan narod stoji ispod dva kišobrana; obično prokišnjava. Pravi test (ne)uspješnosti, američki predsjednik polaže na mnogo složenijem i širem prostoru Srednjega istoka, gdje je povijest bila toliko darežljiva da je dala tri velike civilizacije, ali i toliko nemilosrdna da ih drži u neprijateljstvu do dana današnjega. Kršćani će rado zatajiti da je Isus Krist bio židov, židovi će se hvaliti da su kršćanima dali osnivača kršćanstva, a muslimani će isticati da su oni „nešto između“, ne manje važno, ili važnije, od dvije druge religije, odnosno civilizacije (duhoviti Disraeli govorio je da su Arapi „židovi koji su se popeli na konja“). U stoljeću obnove religija, ne samo političkih, kako je dobro proricao Andre Malraux, nego i tradicionalnih religija, kako se može vidjeti na svim stranama, Bliski istok postaje strateško skladište svih starih ideja i spremište svih novih interesa, barem dok ima dovoljno crnoga zlata. Da se ondje prilike napokon smire, da svatko bude na svome, trebat će puno više političkih ulaganja od zagrljaja dvojice braće koja su postala protivnici, i protivnika koji bi opet mogli postati braća. Linije razgraničenja na Bliskom istoku povučene su u nekim drugim ratovima, s još manje reda i poretka, da bi Trump ili Putin mogli, čak ni zajedno, po skraćenom postupku uspostaviti toliko željeni mir i povjerenje. Ništa se dobro ne može očekivati dok glavni pokrovitelji stavljaju sva jaja u istu košaru. Nije dvojbeno treba li Izrael (američku) zaštitu radi vlastite sigurnosti: dvojbeno je postiže li se taj cilj obnovom starih neprijateljstava. Iran je teokratska država, Michel Foucault je prije 40 godina predviđao da će biti duhovna velesila u svijetu. Velike sile su dobro učinile što su ajatolasima ispod nogu povukle tepih s nuklearnim šiframa; zašto jedino Donald Trump ne vjeruje stručnjacima da ispod tepiha Iran ne skriva atomsku bombu, niti je može proizvesti? Američkim povlačenjem, trusno područje doživljava novi potres koji svijet udaljava od trećeg svjetskog mira, ako ga još ne uvodi u treći svjetski rat. 

Sila i interesi

Nije jasno kako će SAD (o)jačati svoje pozicije na Bliskom istoku tako da homogenizira trojni pakt Rusija – Turska – Iran, pogotovo što je u njemu i jedna članica NATO-a koja bi po definiciji trebala biti uz Ameriku (i obrnuto). Je li Trump razumio da nije više šef kompanije nego šef države, da je političar, ako i nije državnik, a ne biznismen? Bill Clinton bio je na čelu SAD-a kad je – poslije raspada Sovjetskoga Saveza – bio jedina supersila da je mogao vedriti i oblačiti u svijetu; njegov je tadašnji predsjednik s minimumom sile ostvarivao maksimum američkih interesa. Bush mlađi vratio se sili, ali mu se ona osvetila kao bumerang, i tako opteretio svoga nasljednika Obamu da je bježao od sile kao vrag od tamjana. Izabran da bude drukčiji od svojih prethodnika, Donald Trump će teško biti bolji od njih, bude li ga u velikim svjetskim odlukama vodio njegov veliki ego, da uvijek pliva protiv struje. Za razliku od Reagana koji je vladao pomoću savjetnika, Trump ne uspijeva (o)vladati savjetnicima, pa ih mijenja kao lako potrošnu robu. Da je sudac, moglo bi se reći da kompenzira vlastite pogreške; da je kockar, da ne gubi kad gubi, nego kad se vadi. Iran može biti njegova fatalna pogreška, jer ga definitivno udaljava od Europe, pa na Bliskom istoku ostaje bez partnera, i izolira od prihvatljivih islamskih država, bez kojih neće naći rješenje za Izrael. Njegova jednostrana politika udaljava Ameriku sve više od rješenja na jedino mogućoj formuli o dvije države. Ako mu na Dalekom istoku sviće, na Bliskom istoku Trumpu bi moglo smrkavati; tako je sam htio i odlučio. Ide li, dakle, svijet prema trećem svjetskom ratu ili prema trećem svjetskom miru? Tko može odgovoriti kad isti ljudi pritišću istodobno i na kočnice i na gas! I voze u oba smjera.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.