Dok se sirene za zračnu opasnost povremeno oglašavaju iznad Kijeva, Danijel Čuturić razmišlja o školama. Ne o zgradama, nego o djeci. O učionicama koje su pretvorene u skloništa, o satima koje prekida zvuk alarma, o generacijama koje odrastaju uz rat, ali ne smiju odrastati bez znanja. “U ratu vrlo brzo shvatite da škola nije samo mjesto učenja. Ona je struktura, rutina, osjećaj da život ipak ide dalje”, kaže.
Već treću godinu radi u Ukrajini kao direktor za obrazovanje pri uredu UNESCO-a. Živi u Kijevu, gradu koji je daleko od prvih crta fronte i koji, unatoč ratu, funkcionira. Kako sam kaže, ne osjeća se fizički ugroženo.
Kolege se ne poznaju
“Kijev je relativno siguran grad. Imamo razvijen sustav uzbunjivanja i dovoljno vremena da se sklonimo u skloništa”, priča nam. Najveća promjena u odnosu na život prije invazije, objašnjava, nije stalni strah, nego prilagođavanje. Policijski sat, zatvaranje grada nakon ponoći, sirene koje prekidaju rad i nastavu. Djeca silaze u skloništa ako ih škole imaju, a ako ne, nastava se nastavlja od kuće, online. “Sat počne, sirena se oglasi, svi idu u sklonište....” Ono što je u mnogim zemljama bilo privremeno tijekom pandemije, u Ukrajini je postalo dugotrajna realnost. “Imate djecu koja od 2020. godine nikada nisu fizički bila u školi. Postoji cijela generacija mladih ljudi koji nikada nisu upoznali svoje kolege”, priča nam. Danijelov odnos prema obrazovanju formiran je puno ranije, daleko od Ukrajine. Odrastao je u Zenici. Prvu osnovnu školu pohađao je u školi koja se tada zvala Sead Škrgo, a danas Edhem Mulabdić. Treći razred ga je zatekao u trenutku kada se 1995. godine otvorio Katolički školski centar, gdje je završio i osnovno i srednje obrazovanje.
“KŠC za mene nikada nije bio samo škola. Bio je mjesto gdje sam se osjećao sigurno, u vremenu kada je sve drugo bilo nesigurno.” To iskustvo duboko je obilježilo njegov pogled na obrazovanje. “Znam koliko je važno imati dobre nastavnike i profesore. Da dijete osjeti da je škola mjesto gdje je prihvaćeno ne samo fizički nego i psihički.” Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, studij povijesti i bibliotekarstva. Na drugoj godini odlazi u Sjedinjene Američke Države na studentsku razmjenu, gdje njegov obrazovni put postaje nestandardan. Studij završava u Americi, vraća se, polaže razliku predmeta, a potom upisuje magistarski studij u okviru tadašnjeg programa Erasmus Mundus. “Taj program mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na obrazovanje – kako sustavi funkcioniraju u različitim državama”, rekao je Danijel. Prvi magistarski posvećen je digitalizaciji kulturnog nasljeđa. Nakon nekoliko godina rada odlazi u Veliku Britaniju, gdje na Sveučilištu u Oxfordu završava drugi magistarski studij iz međunarodnog i komparativnog obrazovanja. Možda je upravo zato što je i sam ratno dijete kasnije izabrao ovaj put. Ne kao svjesnu odluku, nego kao nešto što se s vremenom prirodno složilo. “Ja znam kako je kada nemaš. Znam kako je kada se bojiš. I znam koliko škola tada može značiti.” Njegovi roditelji taj izbor u početku nisu lako razumjeli, ali on već gotovo petnaest godina radi za međunarodne organizacije u sredinama pogođenim ratom i krizama - od Afganistana, Sirije i Jemena, preko Jordana, Palestine i Iraka do Ukrajine.
“U svim tim mjestima pitanje je isto: kako da škola ne prestane.” Jedna od situacija koje ga na to najviše podsjećaju dogodila se u Jordanu, u sirijskom izbjegličkom kampu. Tamo je upoznao dječaka po imenu Muhammed, tada desetogodišnjaka. U kampu su kupili nekoliko nogometnih lopti i improvizirali mali teren u pustinji. “To je bio vrlo jednostavan teren, ali za djecu je značio sve.
Život koji se promijenio
Formirao se mali tim, dječaci i djevojčice su trenirali, došao je i trener. Muhammed je bio jedan od najboljih u klubu.” Godinama poslije, nakon što je Danijel već napustio Jordan, stigla mu je poruka na Facebooku. “Sjetio se moga imena, pronašao me i javio mi se samo da mi kaže hvala.” Muhammed danas igra profesionalni nogomet u Brazilu. Novcem koji zarađuje pomaže drugima graditi nogometne terene i škole za djecu u kampovima. “To je trenutak kada shvatite da nekada jedna lopta, jedno igralište ili jedna škola mogu promijeniti cijeli život.” U tim tihim, gotovo nevidljivim krugovima pomoći Danijel vidi smisao svog rada. Ne u titulama i institucijama, nego u jednom djetetu koje je, zahvaljujući školi, igri ili samo osjećaju da netko misli na njega, dobilo priliku da mu se život promijeni. •
Otvori KEKS Pay
