Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

Svakog pacijenta liječiti kao da se radi o članu vlastite obitelji

Priznanje koje je dobio dr. Markin smatra velikom čašću, ali i porukom kako je netko prepoznao njegov rad
09. ožujka 2012. u 09:25 0 komentara 590 prikaza
BEN
Foto: VL FOTO

Liječnik Benjamin Markin jedan je od simbola medicine na ovim prostorima. Čovjek koji je preko 30 godina u BiH, do sada je spasio bezbroj života. Njegova uloga kirurga je bila posebno izražena u ratu, kada je operirao u brojnim opkoljenim enklavama u Bosni. Nikada nije pitao tko je čovjek kojemu spašava život, s koje strane dolazi već je imao samo jedan cilj: pomoći bolesnom, unesrećenom i spasiti mu život. Iako je u mirovini, dr. Ben, kako ga kolege zovu, i danas radi u SKB-u Mostar gdje i dalje spašava živote. Zbog nesebičnog rada i djelovanja, zaslužio je Večernjakov pečat u kategoriji Humanist godine, a nagrada mu je dodijeljena prije nekoliko dana.

•Što za Vas znači nagrada koju ste prije nekoliko dana dobili od Večernjeg lista?

To je nevjerojatno velika čast za mene, moju obitelj, ali i za moje prijatelje i suradnike. Nisam se ni nadao da ću primiti ovu nagradu i iznenadilo me što sam uopće nominiran, jer sam znao da je konkurencija velika. Nisam uopće sebe vidio kao nositelja jednog takvog priznanja.

•Kakve su bile reakcije Vaše obitelji, prijatelja, kolega s posla?

Obitelj mi je rekla kako ova nagrada znači da opet netko vidi ono što radim i što je važnije cijeni to. To je veoma rijetko u današnjim vremenima.

•I nakon toliko godina rada, tisuća operacija, ne izgleda kao da ste se umorili od posla kojeg ste do sada obavili?

Prvo, nikada ne treba zaboraviti da nitko ne dolazi kod liječnika što je lijep, zdrav i što mu je drago doći u bolnicu. Ljude muka tjera da dođu u bolnicu. Drugo, liječnici su nekada umorni i nekada bi možda najrađe otišli s posla i rekli svima da ih se pusti na miru. Svojim kolegama sam uvijek govorio da sa svakim pacijentom moraju postupiti kao sa članom svoje obitelji, bratom, ocem, sestrom, djetetom. Odmah bi se znalo što treba raditi jer nitko svoga neće pustiti da se pati ili umre. U tom slučaju imate maksimalni pristup pacijentu. I najsiromašniji pacijent kada dođe netko pita za njega, netko traži informacije, netko želi pomoći. Bez obzira na imovinsko stanje, položaj, titule, sa svakim pacijentom se mora postupati isto i onda neće biti problema.

•Koliko ste već dugo kirurg?

1981. godine sam postao kirurg...

•Jeste li slučajno pomislili kako je vrijeme za mirovinu koju ste zaslužili?

A što bih sada. Da sjedim kod kuće i gledam televizor? Dođem u bolnicu, pomognem kolegama koji me pitaju za pomoć, odradim što treba u ambulanti. Dok me služe ruke i glava ja ću biti u bolnici, pokušavati pomoći ljudima, mlađim kolegama dati poneki dobar savjet kada ga zatraže od mene.

•Kako biste sada ocijenili ovu bolnicu u odnosu na onu kakva je bila kada ste došli u Mostaru?

Ova bolnica predstavlja veliki napredak, u prvom redu za pacijente. Ja sam radio u zgradi bivše kirurgije i uvjeti su bili očajni. Sada je ocjena 5+, teško da od ovoga može biti bolje.

•Vodite li slučajno evidenciju o broju operacija koje ste do sada obavili?

Ja sam broj operacija vodio kada sam bio specijalizant, a kasnije je to bilo skoro nemoguće. To mi više nije bilo važno.

•SKB Mostar mnogo ulaže u nove kadrove, mlade stručnjake. Koliko ste zadovoljni mladim kirurzima koji su ovdje završili specijalizaciju ili koju još uvijek završavaju? Ima li među njima dostojnih nasljednika Vas i Vaših starijih kolega u mostarskoj bolnici?

Mladi kirurzi su u Mostaru odlični, perspektiva je jako dobra. Potrebno je još zaposliti mladih koji se trebaju educirati. Kada jedan kirurg ide u mirovinu potrebno je pet godina, pa još četiri najmanje kako bi se nadomjestio djelomično gubitak jednog kirurga koji je otišao u mirovinu. Ako se čeka zadnji tren onda će se stvoriti jedan veliki procjep, rupa koju treba popuniti. Stvaranje novih kadrova mora biti u kontinuitetu. Čovjek kada završi specijalizaciju nema dovoljno iskustva. Potrebno je puno rada kako bi se steklo znanje. Dijelom uzimaju to znanje od starijih kolega, a dijelom nažalost iz osobnih pogrešaka. Onaj koji radi, mora griješiti. Ja još nisam sreo kirurga koji je bezgrešan, dogodi se neki problem nažalost, ali on se ispravi i iz toga se mnogo toga nauči.

•Jedan od vaših sinova je krenuo vašim stopama?

Michael je izabrao kardiokirurgiju. To je vrlo zahtjevna grana medicine i on će morati učiti cijelo vrijeme svoga radnog vijeka kako bi bio dobar u poslu za koji se odlučio. Morat će učiti i dok spava. Na taj posao se misli, živi se s njim i to je jedini put kako bi jedan stručnjak bio dobar u kardiokirurgiji. Mislim kako je dorastao zadatku koji je stavio pred sobe.

•Imaju li danas liječnici, prema vašem mišljenju, dovoljno odgovornosti u svome poslu?

Lijepo je imati bolnicu, ali bolnicu ne čini zgrada nego ljudi koji rade unutra. Položiti Hipokratovu zakletvu je u redu, ali sve iz nje, do kraja se mora citirati i provesti u djelo. Pacijentu sve treba dati i potrebno je uložiti maksimalne napore za liječenje jedne osobe. Ali mi živimo u jednom sustavu koji je, može se reći, čudan. Ja nekada u šali pitam koliko sam ja danas kilograma zdravlja napravio. To je veoma teško izmjeriti. Ovo govorim zbog financijskih problema o kojima se stalno priča kada govorimo o SKB-u Mostar. Najbolje bi bilo da su liječnici ovdje, a da se ništa ne radi, da su svi zdravi. Ali to nije slučaj i ne može biti tako. Oni koji donose odluke, bolnicu ne trebaju gledati kao neku tvornicu kao što je Aluminij, nego kao jednu instituciju koja je potrebna građanima. Jedna kardiokirurška operacija npr. je jako skupa. Što bi bilo da liječnik kaže čovjeku da je kvota tih operacija ispunjena i da ga ne može operirati. Pa ljudi bi se mogli baciti u Neretvu. Samo želim da neki imaju više razumijevanja za naše potrebe i da znaju da bilo koja bolnica bez matematičko-ekonomske baze ne može funkcionirati.

•Prije nekoliko godina ste posjetili Ganu gdje ste se susreli sa svojom obitelji. Razmišljate li možda o novom posjetu i novom putovanju?

Upravo sada planiram putovanje u Ganu kako bi opet vidio svoju obitelj. A možda i oni dođu ovamo da vide što ja to radim, gdje živim, da se upoznaju s Hercegovinom. Moja dvojica starije braće su preminula, živa su još dva mlađa brata i sestre. A tu su i njihova djeca, koju sam upoznao tek prije nekoliko godina kada sam otišao u Ganu. Nadam se kako ću imati priliku ugostiti ih u Mostaru. Želio bih im pokazati ljepote ove zemlje, što smo sve napravili u Mostaru, bolnicu u kojoj radim i na koju sam ponosan.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.