Nakon ostavke Marine Kljajo-Radić na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne izabran je istaknuti hrvatski književnik Fabijan Lovrić.

Kakvo ste stanje zatekli u Društvu hrvatskih književnika Herceg Bosne nakon prihvaćanja dužnosti?

- Ovisno iz kojega se kuta gleda. Ako je prema uspjehu članova DHK HB, onda je to uspjeh vrijedan divljenja. Naši članovi su bili, ili jesu, najbolji svjetski književnici: Vesna Parun, Luko Paljetak, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Palada, Veselko Koroman, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Anđelko Vuletić, Krešimir Šego, Nevenka Nekić, Sestra Marija od Presvetog Srca Anka Petričević, Admiral Mahić, Vjekoslav Boban, Zdravko Kordić, Malkica Dugeč, Ivan Tolj, Andrija Vučemil, Diana Burazer, Ružica Soldo, Stjepan Čujić, Vinko Grubišić i mnogi drugi, značajni književnici koji upotpunjuju brojnost Društva od oko 130 članova. Svi zajedno čine neraskidivo tkivo vrijednosti u svojim mogućnostima i umjetničkim kreacijama, a samim time doprinose promidžbi Društva. Takvo društvo je stabilno, čvrsto i neraskidivo jer razumije sve poteškoće u kojemu se nalazi, kao i umreženost u globalizaciju koja nesmiljeno guta nespremne. Spremno smo Društvo za oduprijeti se svakoj nevolji, a to pokazujemo kvalitetnim književnim, znanstvenim, spisateljskim radom u svim pisanim medijima, ili izravnim nastupima na najprestižnijim svjetskim književnim okupljanjima što vrednuju i mnogobrojne nagrade naših članova. Što se tiče financija, stanje je dosta loše, ali samo kad je u pitanju financijski problem. No, članovi DHK HB sve su ustrajniji u očuvanju Društva te se trudimo svaki od nas doprinijeti osobno koliko možemo. Nadamo se kako će obećanja mjerodavnih biti izvršena i da Društvo financijski bude vrednovano onako kako i zavređuje glede uspjeha na svjetskoj književnoj sceni.

Ostavka predsjednice

Je li nebriga mjerodavnih o Društvu razlog zbog kojeg je bivša predsjednica dala ostavku?

- Obično, kao i vaše pitanje, mnogi pitaju o alarmantnosti u Društvu zbog ostavke predsjednice Marine Kljajo-Radić, međutim, Predsjedništvo i Upravni odbor su nekoliko puta razmatrali uzroke ostavke koji su objektivni, sagledani s duboko ljudske strane i opterećenosti poslom, obiteljskim odgovornostima i nizom kompleksnih problema s kojima se, na životnom putu susrela Marina Kljajo- Radić. Ljudski je bilo izaći joj u susret. Nikakvih prepiranja u Društvu nije bilo kada je ona u pitanju. Radila je dobro onoliko koliko je mogla, ali, gubitkom muža, njegovom smrću, težina životnih umreženosti pala je na njezina leđa i, jednostavno, morala je negdje naći razumijevanje i osloboditi se bar malo te težine. Što se pak tiče financija, koje nisu samo veliki problem našega Društva, mi već godinama (od 2005.) pokušavamo doprijeti do institucija u BiH kako bi došli barem do minimuma redovitih sredstava, ali nažalost ni dan danas nismo uspjeli.

Koje poteze kanite povući kako bi Društvo izvukli iz teške situacije?

- Nastaviti s radom i dignitetom Društva, prvo u razumijevanju članova jednih za druge kako bi stvarno bili DRUŠTVO, jedno tkivo koje diše za umjetnost i da svaki uspjeh pojedinca bude i uspjeh Društva, a imamo članove koji to valjano odrađuju. Na ponos je svakome društvu, pa i nama, imati one članove koji osvajaju prestižne svjetske nagrade i čija djela se prevode na mnoge svjetske jezike. Svi koji se bave književnošću znaju koji su to članovi i na njih smo posebno ponosni, a tu su i mladi članovi koji će ih zamijeniti na nacionalnoj i svjetskoj književnoj sceni. Takvo Društvo ne pomišlja o gašenju, nego će pregalačkim, kreativnim radom i umjetničkim, estetskim vrijednostima, opstati i dokazati opravdanost postojanja.

‘Nema spasa od života’

Navodno bi zbog neplaćanja Društvo moglo ostati i bez prostorija za rad?

Sve je to točno, ali je točno i to da nam ljudi vjeruju i iz dana u dan povjeravaju i uvjeravaju se u kvalitetu našega rada, u opravdanost našega postojanja, te nam pomažu. Nekada ta (posebice novčana) pomoć stigne u presudnom trenutku, kada se gotovo izgubi nada, ali, mi moramo vjerovati, i vjerujemo kako uvijek ima ljudi dobre volje koji nam pomognu da uzmemo zraka, dišemo na opće dobro naroda kojemu pripadamo i čije vrijednosti promičemo. Ima ih sada i bit će ih uvijek, a da je teško, poslužimo se mišlju Petra Šegedina koji reče: „Nema spasa od života!“ Dakle, svu životnu težinu treba preuzeti s punom odgovornošću spram Društva, a ne samo željeti Društvo podrediti sebi. Dug se nagomilao, ali eto još imamo razumijevanja od najmodavca, Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače Ivice Rozića, ravnatelja (platili smo do 5. 2012., najam je 100 KM mjesečno) i nadamo se kako će i ovaj vaš razgovor doprinijeti da se mjerodavni očituju i pomognu nam osloboditi se duga. Nikome nije prijatno biti dužnikom.

DHK HR HB i Hrvatsko narodno kazalište Mostar je, po nama, najvažnija kulturna institucija od vitalnog značaja za hrvatski narod u BiH. Jeste li obavijestili hrvatske političare u BiH o teškom položaju Društva i kako su isti reagirali?

- Naravno da smo se obraćali na razne načine kroz razgovore i pismenim putem čak ovlastili članove Upravnog odbora da fizički posjete odgovorne. Odgovori su da u proračunu nema sredstava za takve namjene, te da se prijavljujemo na javne pozive, a ima i takvih odgovora da za uvrštavanje u proračun, kao što je to bilo 1997. – 2005. treba postojati politička volja. Treba naglasiti da se našim zamolbama odazivaju najviše pojedine općine s hrvatskom većinom: Čapljina, Tomislavgrad, Posušje, Žepče…

Planirate li se obratiti za pomoć Vladi Republike Hrvatske i participirati za sredstva koja se dodjeljuju kao pomoć Hrvatima u iseljeništvu?

- Prijavili smo se na javni poziv, kao i svake godine. Prošle godine nismo imali sreće, što će ove godine biti ostaje nam vidjeti.

Poruka članovima društva, hrvatskim institucijama i široj javnosti?

- Članovima poručujem da se bore kao i dosad i budu dosljedni u očuvanju hrvatske kulture i jezika, a sve to nam je lakše ostvariti kroz naše društvo. Hrvatskim institucijama i javnosti poručujem da smo još uvijek tu, bez kulture i jezika kao da i ne postojimo. Neka se malo osvrnu. Sve se može, samo treba postojati malo volje. Ne tražimo previše u ovom nesklonom društvu, kulturi, ali radimo kao da smo najplaćeniji na svijetu. Rezultati govore sami za sebe i govorit će i kada nas ne bude, ali sam više nego siguran kako će nas dobri ljudi razumjeti, pružiti nam podršku kako bi zadovoljili osnovne potrebe potrošnje i izbjegli nelagodnosti dužnika. Nismo zaslužili biti dužni.

Želite raditi za plaću od 1.050 eura neto? Traže se zaposlenici za više hrvatskih gradova