Antonio Tomić iz Kreševa imao je djetinjstvo poput svakog drugog djeteta. Provodio ga je u igri s prijateljima, mlađim bratom i starijom sestrom, a pomagao je i ocu, koji je bio vlasnik pilane. Međutim, daljnji životni put obilježit će mu i životne tragedije, ali i životni uspjesi koji će ga dovesti do pokretanja privatnog i javnog posla, nogometnog suđenja, završetka školovanja...
No, krenimo redom, s djetinjstvom u Kreševu.
- Već sa sedam godina vozio sam viličar, utovarao daske u kamion, slagao ih, a, uz pomaganje u pilani, tu je bilo i redovito školovanje. Međutim, kako sam bio živahno dijete, roditelji su me upisali na nogomet – uvodi nas u priču danas 25-godišnji Antonio. Dolazimo do nogometnog puta, koji je krenuo jako dobro. - Roditelji su me u Kreševu upisali u nogometnu školu, s 11 godina prelazim u NK Kiseljak gdje se zadržavam do svoje 15. godine i onda dobivam poziv iz NK Široki Brijeg da se priključim njihovoj nogometnoj školi i preselim se u taj dio Hercegovine. To je bila jako teška i iznenadna odluka, i za mene i za roditelje, ali ipak to je bilo ostvarenje sna i sutradan sam već bio u Širokom Brijegu. Nakon toga upisujem kineziologiju u Mostaru i nastavljam igrati u NK Široki Brijeg. Dobivam poziv u međuvremenu od NK Karlovac, koji je nastupao u 1. HNL, te je to bila odlična prilika za nastavak moje karijere i napredovanje pa se odlučujem potpisati ugovor s njima na dvije godine. Nažalost, nakon samo jedne sezone klub je otišao u stečaj i morao sam tražiti novi – govori Antonio. I onda dolazimo do prve tragedije koja ga je, nažalost, gurnula od aktivnog nogometa.
Teške ozljede
- Nakon povratka iz NK Karlovac razmišljao sam gdje nastaviti karijeru. Bilo je to sredinom lipnja 2013. godine. Vozio sam se na motoru i u jednom trenutku taksist koji je, ispostavit će se, bio pod slabim utjecajem alkohola, presjekao mi je put i, unatoč kacigi na glavi, zadobio sam teške ozljede glave, zatim i grudnog koša te desne noge i druge. Na nozi sam ostao bez četvrtog prsta, a malo je nedostajalo da je skroz ne izgubim. Proveo sam u komi u sarajevskoj bolnici 15 dana – priča Antonio. Međutim, u dosta slučajeva ispostavi se kako nevolja nikad ne dolazi sama. Dogodila mu se uskoro nova tragedija. - Nakon izlaska iz bolnice i prihvaćanja realnosti da se više neću moći profesionalno baviti nogometom, okrenuo sam se nogometnom suđenju jer sam želio ostati u tom sportu. Dva mjeseca nakon izlaska, brat, koji je bio godinu i pol mlađi od mene, vozio me je na utakmicu u Fojnicu, koju sam trebao suditi, a on je trebao posjetiti svog kuma, ali, nažalost, tamo nismo stigli. Doživjeli smo prometnu nesreću u kojoj smo sletjeli s ceste i udarili u betonski mostić, pri čemu je on teže nastradao. Nekako sam ga oslobodio iz auta i u tom trenutku došli su i ostali ljudi koju su vidjeli prometnu i pomogli mi. Neki auto nas je odvezao do Hitne. Nažalost, bratovo srce nije izdržalo. Od rođenja je imao srčanu manu i operaciju u Anconi s godinu dana – kroz tugu se prisjeća Antonio. Ali nakon svih nedaća, mora doći i bolje vrijeme. S dubokom vjerom Antonio je odlučio krenuti dalje, u svakom pogledu. - Nakon svih problema nastavio sam sa suđenjem, oporavljao se, upisao fakultet i s obzirom na to da sam imao dovoljno slobodnog vremena, razmišljao sam pokrenuti vlastiti biznis. Vodila me je misao što to nedostaje u Kreševu ili Kiseljaku i shvatio sam da je to praonica rublja. Trenutačno imam dvije stalno zaposlene djelatnice, koje su prijavljene, i dvije cure koje honorarno rade i, naravno, sve to ne bi bilo moguće bez pomoći mame i tate, koji imaju u svemu ovome zasluga savjetima, u fizičkoj pomoći, a i u financijskoj u početku, itekako. Trenutačno imamo dosta stalnih klijenata iz Kiseljaka, Kreševa i Fojnice, a puno surađujemo i sa Sarajevom jer imamo uključenje na autocestu i to nas je još više prometno povezalo, olakšalo trgovinu i prijevoz ljudi i roba. S obzirom na to da sam nedavno dobio priliku za posao, koju je vrijedilo iskoristiti, praonicu sam morao preregistrirati kao dodatnu djelatnost - ističe. Uz sve što mu se događalo, uspio je steći i zvanje magistra ekonomije. - Cijelo vrijeme izvanredno sam studirao jer sam imao dosta obveza kako oko privatnog biznisa tako i oko nogometnog suđenja. Odabran sam među talentirane i nadarene suce u BiH koji će napredovati i biti praćeni po FIFA-inim standardima. Trenutačno sudim u 2. ligi FBiH i uskoro očekujem napredovanje na 1. ligu FBiH. Najveći motiv u suđenju mi je taj što sam izgubio brata dok me vozio na utakmicu i sigurno ću uspjeti kako radi sebe tako i njega – kaže nam Antonio. Budući da je iz središnje Bosne puno mladih napustilo svoje domove, osvrnuli smo se u razgovoru s Antoniom i na taj segment.
Ostati i boriti se
- Žalosno je što mladi ljudi odlaze a da nisu ni pokušali ništa. Nitko me ne može uvjeriti da se kod nas ne može uspjeti i ostvariti sebe kao osobu. Jesu li zbog toga naši djedovi i roditelji položili svoje živote za ovu zemlju i dom da mi samo dignemo sidro i napustimo ovo sve? To je najlakše, sigurno, ali je jako neodgovorno i ponižavajuće. Nije istina da samo Hrvati odlaze, nego idu svi narodi, ali mi najviše zbog putovnica koje imamo. Vrijeme će se promijeniti, sigurno. Pojedini moji prijatelji već su se vratili iz Njemačke jer nije baš tako kako pričaju za “obećanu zemlju”! Isto tako, žao mi je što našim mladima nedostaje hrabrosti da bi se upustili samostalno u neko poduzetništvo iako imaju, možemo reći, neku ideju, a, uz sve to, imamo potporu politike jer će dočekati raširenih ruku svaku ideju i inicijativu, siguran sam. Ja sam ratno dijete. Brat i ja rođeni smo u ratu i moji roditelji su s troje male djece ostali i borili se za život u Kreševu. Zar im ja ne dugujem isto sada u miru? Ostati i boriti se da ovaj grad i njegovo okruženje bude bolje koliko god je moguće? Želim roditeljima pomoći da uživaju u svojoj starosti jer znam koliko su se žrtvovali i dali sebe za bolje sutra svoje djece – govori ovaj rođeni Kreševljak. Osvrnuo se posebno i na gradić u središnjoj Bosni koji ga je obilježio. - Kreševo ima puno prirodnih ljepota, kulturno i povijesno blago, imamo što ponuditi kako stranim turistima tako i domaćima. Blizina Sarajeva donosi nam brojne prednosti i to treba iskoristiti na najbolji način. Isto tako, imamo dosta jakih poduzeća i trebamo nastaviti u tome smjeru gledati i razvijati svoje lijepo Kreševo. Mladi ljudi odlaze i iz Kreševa, ali, čini mi se, u manjoj mjeri nego iz drugih gradova, i to je općenito glavni problem našeg društva, koji se može riješiti uz pošten rad. Nadam se također da ćemo se izboriti za svoju jednakopravnost i osigurati Ustavom zajamčena prava kakva i trebamo imati i kakva imaju ostala dva konstitutivna naroda – kaže Antonio. Na kraju je poslao poruku kako nikad ne treba gubiti nadu. - Na svom životnom putu nisam izgubio vjeru u dobre ljude. Bog je uvijek na moj put poslao nekoga na koga se mogu osloniti i tko će mi pomoći. Zato nikada ne treba gubiti nadu – završava ovaj vrijedni i hrabri magistar ekonomije.•
