Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Sport

Proživio je s Liverpoolom titule i tragedije, a prije 30 godina donio mu je i posljednji naslov

29. travnja 2020. u 11:11 0 komentara 83 prikaza

Kenny Dalglish prilično je žilav i u sedamdesetoj, pokazao je nedavni incident iz jedne britanske bolnice. Bivši nogometaš i menadžer, kojeg su Liverpoolovi navijači 2006. proglasili najvećim igračem u povijesti kluba, uoči Uskrsa sasvim je slučajno otkrio da je pozitivan na koronavirus. Došavši u bolnicu radi liječenja tegoba izazvanih žučnim kamencima, rutinski je testiran na mikrob koji je okovao planet. Na njegovo iznenađenje, test je pokazao prisutnost koronavirusa u organizmu. Liječnik mu je objasnio da je asimptomatičan, kao i mnogi drugi, ali da može prenijeti virus.

Četiri dana kasnije, najbolji je poslijeratni britanski napadač pušten u kućnu izolaciju u očekivanju da njegov imunosni sustav eliminira virus. Dalglish je došao u Liverpool zaobilaznim putem i s odgodom od 11 godina. Njegov glasoviti sunarodnjak Bill Shankly sjajno je procjenjivao talente, no u ljeto 1966. koncentracija mu je popustila kad je otpisao plavokosog 15-godišnjaka iz Glasgowa. Kad je nekoliko godina kasnije taj mladić postao najveća škotska zvijezda, Shankly je bjesnio na upravu, kao da je ona bila kriva za propust. Taj će se mali plavi ipak doseliti na Anfield i obilježiti najuspješnije doba u povijesti kluba.

Rođen je 4. ožujka 1951. u obitelji protestantskog inženjera, odrastao nedaleko Ibroxa i navijao za Rangerse, no pao je na probi. U Celticu su imali bolji vid. Nije im promakla mladićeva sposobnost čuvanja lopte, širok spektar driblinga, umijeće ubacivanja iz drugog plana i nenaporna realizacija. Iako protestant, Dalglish je bio dobro prihvaćen među suigračima i navijačima, ali se morao dugo trsiti da uđe u prvih jedanaest. Park Headom je još drmala sjajna, sto posto domaća momčad koja je 1967. osvojila Kup prvaka. Trener Jock Stein uveo ga je u prvotimce 1971. kad je zabio šesticu Kilmarnocku. U prve dvije pune sezone zabio je 72 gola. Bio je glavna uzdanica sastava koji se 1972. i 1974. probio do polufinala Kupa prvaka i nanizao tri škotska naslova.

U Britanskom prvenstvu 1977. postigao je presudan gol u pobjedi Škotske nad Engleskom na Wembleyu. Slučaj je htio da se tog ljeta Kevin Keegan preseli iz novog europrvaka Liverpoola u Hamburger, ispraznivši poziciju desnog napadača i broj sedam koji je Dalglish nosio u Celticu. Treneru crvenih Bobu Paisleyu bilo je savršeno jasno: Kevin out, Kenny in, nakon 167 golova i deset trofeja s glasgowskim “Ircima”. Sumnjičavci s Anfielda bili su hitro razuvjereni jer je nasljednik njihova ljubimca lako poentirao i asistirao. Ne samo što je s 20 ligaških golova nadmašio Keeganov najbolji skor, nego je blistao u 6:0 pobjedi nad Hamburgerom u Superkupu i okrunio sezonu pobjedničkim pogotkom u finalu Kupa prvaka protiv Bruggea na Wembleyu.

U novoj je sezoni s 21 golom poveo Liverpool do domaćeg naslova i primio nagradu za najboljeg igrača lige. U tri prve sezone nije propustio nijednu prvenstvenu utakmicu, a u četvrtoj prigrlio je još jedan Kup prvaka, zarađen s 1:0 protiv Reala u Parizu. Dolazak Iana Rusha 1981. označio je početak nove Liverpoolove ere. Novak je razvio telepatski odnos s desetljeće starijim Dalglishom. – Moje je bilo utrčavati u prazan prostor znajući da će me Kennyjeva lopta naći – rekao je Velšanin. U zlatno doba tog dvojca od 1982. do 1984. Redsi su “spojili” tri domaća naslova i podigli pehar Kupa prvaka nadmašivši Romu na Olimpicu. U sezoni 1982./1983. Dalglish je drugi put proglašen igračem godine u Engleskoj i dobio Srebrnu loptu od France Footballa.

– On se pogrbi iznad lopte raširenih nogu i izbočenih laktova. S koje god mu strane priđete, naletite na njegovu stražnjicu – opisao ga je znameniti irski branič David O’Leary. Tragedija je pogodila Liverpool dan nakon što je Dalglish određen da naslijedi menadžera Joea Fagana. Uoči finala Kupa prvaka 1985. protiv Juventusa na bruxelleskom Heyselu engleski su huligani uzrokovali smrt 39 većinom talijanskih navijača.

Uefa je suspendirala sve anglo-klubove, a Dalglish nije nikad dobio priliku voditi Redse u eurokupovima. Unatoč teškim udarcima, Liverpool je zbio redove i 1986. prigrabio dvostruku krunu, prvenstvo i FA kup, dok je King Kenny nagrađen kao najuspješniji menadžer. Kad je godinu potom Everton odnio naslov, a Ian Rush potpisao za Juventus, suparnici su se ponadali da je Liverpool na silaznoj putanji, no Dalglish je uzvratio hat-trickom genijalno odabranih pojačanja. Trolist ofenzivaca Aldridge, Beardsley i Barnes lansirao je Redse do naslova prvaka 1988. sa samo dva poraza i finala kupa izgubljenog s 0:1 od Wimbledonove “Divlje horde”.

I iduće je sezone Liverpool bio na kursu do dvostruke krune, no nova tragedija zasjenila je sportska dostignuća. U polufinalu kupa 1989. protiv Nottinghama na Hillsboroughu u Sheffieldu redari su lakomisleno pustili previše navijača Redsa na sjevernu tribinu. To je dovelo do paklene gužve u kojoj je nasmrt zgnječeno i pregaženo 96 ljudi. Dalglish je tjednima davao sve od sebe da tješi ucviljene obitelji poginulih, a emocionalni danak koji je tad platio postat će vidljiv godinu i pol kasnije. Liverpool je odao počast žrtvama Hillsborougha osvajanjem FA kupa protiv Evertona, ali je prokockao dvostruku krunu u 91. minuti zadnje utakmice lige izgubivši kod kuće od Arsenala s 0:2.

Kad su se crveni prošetali do naslova 1990. i doznali da će ih Uefa godinu kasnije vratiti u eurokupove, činilo se da su rane zacijeljene, no nitko nije slutio da nagomilani stres pomalo lomi čestitog Škota. Jednog jutra u veljači 1991. Dalglish je banuo u upravu i podnio ostavku zbog narušenog zdravlja. Iako je momčad bila na čelu lige, netom je ispala iz kupa od Evertona nakon serije majstorica. Ti su traumatični dvoboji bili kap koja mu je prelila čašu. – Došao sam do krajnjih granica. Na dane utakmice glava mi je htjela eksplodirati – obznanio je i otišao na rehabilitaciju. Oporavljen, na ljeto je prihvatio ponudu Jacka Walkera, ambicioznog vlasnika Blackburna, koji ga je vidio kao ključnu personu kolosalnog projekta.

Dalglish je otprve podigao Roverse u prvu ligu pa do mjesta u Kupu Uefe, a 1995. do trijumfa u Premiershipu na krilima Alana Shearera i Chrisa Suttona. U ludom raspletu, Blackburn je poražen nigdje drugdje nego na Anfieldu, ali je Manchester United odigrao nedovoljnih 1:1 kod West Hama, promoviravši Dalglisha u tek četvrtog menadžera osvajača prvenstva s dvama klubovima.

Ovjenčan novom slavom, proveo je godinu kao sportski direktor i potom napustio Roverse nanjušivši da se projekt velikog kluba bliži kraju. U siječnju 1997. još je jednom naslijedio Keegana, ali ovaj put na Newcastleovoj klupi. Pod škotskim menadžerom Svrake su dohvatile drugo mjesto, ušle u Ligu prvaka čuvenom pobjedom nad Dinamom i svladale Barcelonu s 3:2.

No, iako je doveo momčad do finala FA kupa 1998., otjeran je početkom iduće sezone. Vratio se u Celtic, prvo kao sportski direktor pa trener, ali je u lipnju 2000. “popio” otkaz osvojivši skromni Liga kup. Idućih je devet godina proveo radeći u udruzi za borbu protiv raka The Marina Dalglish Foundation, nazvanoj po supruzi, s kojom je u braku od 1974. Ponovno se udružio s Liverpoolom 2009. kao šef nogometne škole i klupski ambasador, da bi u siječnju 2011. preuzeo seniorsku momčad od Roya Hodgsona. Iako je 2012. donio u vitrine Liga-kup, osmo mjesto u Premier League dokrajčilo je njegovu drugu etapu na Anfieldu. Liverpool ga je 2017. počastio krstivši jednu tribinu Sir Kenny Dalglish Stand, a kraljica ga je 2018. imenovala Vitezom za sportske i humanitarne zasluge.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.