U Dinamovoj momčadi ove sezone sve više se kao jedan od lidera nameće slovenski reprezentativac, 31-godišnji Miha Zajc. Potaknulo nas je to na podsjetnik na najznačajnije Dinamove Slovence u povijesti; vjerojatno najveći igrač među njima bio je jugoslavenski reprezentativac Srečko Katanec, koji je u Dinamu bio u sezoni 1985./1986., zatim Grega Židan od 1990. do 1992., pa Primož Gliha 1991., Zoran Pavlović od 1999. do 2001., Boštjan Cesar od 2000. do 2005., uz posudbe Croatiji Sesvete i Olimpiji, te Petar Stojanović od 2016. do 2020. godine.
Ipak, najzanimljiviji životni put imao je Stanislav Komočar, slovenski nogometaš rođen 1967. godine koji je u Dinamo došao iz Olimpije 1985. godine, te ukupno skupio 26 nastupa i postigao jedan ali vrijedan pogodak: protiv Crvene zvezde u polufinalu Kupa 1986. godine, kada je bilo 4:0 za plave. Ušao je u igru u 54. minuti umjesto Kataneca, a u strijelce se upisao u 89. minuti. Još je igrao i za NK Zagreb, ponovno za Olimpiju, Gaj Kočevje, Vevče i HIT Goricu, u kojoj je završio karijeru 1998. godine.
Komočarova profesionalna nogometna karijera nije dugo trajala, budući da je odlučio postati profesionalni vojnik. Odoru slovenskog vojnika odjenuo je prvi put početkom devedesetih godina, odmah nakon agresije JNA na Sloveniju. Postalo je pripadnik specijalnih jedinica.
- Kolebao sam se između sporta i policije, bio sam u pričuvnom sastavu, a zatim sam postao dio specijalne brigade Morris. Sve što se događalo bilo je dobro za mene. Ratovi nisu ugodni, naravno, govorim o onome što sam radio. Imao sam motiv. Nešto novo mi se događalo, učio sam nove stvari. Kada su me s dvadeset i nešto godina pitali su me hoću li ostati unutra, ja sam ostao. Vjerojatno bih igrao u nekim klubovima u kojima bih imao pet puta veću plaću nego u policiji, ali u tih pet godina ne bih spasio nečiji život – ispričao je jednom Komočar, koji je kao pripadnik UN-a sudjelovao u vojnim misijama Afganistanu, Libanonu, na granici Sudana i Čada, na Kosovu...
- Vjerujte mi, u tim krajevima, kada vidite mrtvog čovjeka na putu, to je kao da ste kod nas vidjeli mrtvog psa. I djeca od 13, 14 godina nose oružje i mlate puškama. Sve vas to šokira, ali i ojača. Najgore je ipak bilo u Afganistanu. Tamo shvatite koliko ste prolazni. Pričali smo s Talijanima koji su nam rekli da im za dva dana istječe rok službe i završavaju misiju. Već popodne istog dana više ih nismo vidjeli. Njihova misija bila je završena. Poginuli su – prisjetio se Komočar.
I njegovo oklopno vozilo bilo je pogođeno granatom.
- Da, događalo se i to. Tada obučenost dolazi do izražaja. Ostao sam miran i već nakon deset minuta otvorene vatre, iznad nas su kružili helikopteri. Bilo je kao na filmu. Ja sam bio zapovjednik i još su me hvalili da sam spasio svojih 14 vojnika.Komočar se u tom razgovoru prisjetio i dana provedenih u Dinamu…
- Što se tiče ljudi, nisam imao problema. Vrlo sam fleksibilan gdje god me stave. Sve je bilo vrhunski. Sjajno. Ali, nisam uspio. Za neke stvari bio sam kriv sam, a za neke klub. Imao sam dvije dobre ponude, ali nisu me pustili. Rekli su mi da sam još uvijek mlad, da imam još dosta vremena. Potpisao sam četverogodišnji ugovor. Očito sam se u Dinamu našao u krivo vrijeme. Dobro sam se snašao samo kad sam bio posuđen u Zagreb. Vratio sam se. Htio sam igrati za Olimpiju i opet se negdje prodati. Ali u Olimpiji nije prošlo dobro. Dugovali su nam novac, stalno smo štrajkali. Zbog toga nas je dosta izbačeno iz momčadi. Uklonili su nas. Da, imao sam potencijala. Bile su to lijepe godine, i ja sam nešto zaradio.
Posebno se sjeća pokojnog Dinamovog trenerskog velikana Ćire Blaževića.
- Kad sam došao u Zagreb, bio sam fasciniran veličinom kluba. Na treningu je bilo dvije tisuće ljudi! Ćiro je bio veliki magnet, u Zagrebu je bio Bog. Bio je dobar retoričar, ozbiljan motivator, pravi „mangup”. Znao je raditi, znao je kada nas treba pritisnuti – zaključio je Stanislav Komočar.
Otvori KEKS Pay
