Legendarni bosanskohercegovački nogometaš Hasan Salihamidžić (43) bivši je sportski direktor europskog prvaka Bayerna sa sjajnom karijerom iza sebe, a igrao je još za Hamburg, Juventus i Wolfsburg. Njemački medij Spox jednom je prigodom objavio prigodnu priču o Salihamidžiću, čiji su i život i karijera filmska, hollywoodska priča o borbi za opstanak, o dokazivanju u zemlji u koju je došao kao autsajder.
Salihamidžić je, uz Vahida Halilhodžića, najveći nogometni stručnjak iz Jablanice, koju je napustio u vihoru rata početkom devedesetih. Zatekao ga je dok je boravio u Beogradu, na pripremama kadetske reprezentacije Jugoslavije. Morao se pojaviti 1. svibnja, a Hasana je otac Ahmed sa suigračem iz mostarskog Veleža Vedranom Pelićem 30. travnja dovezao na sarajevski aerodrom na let za Beograd.
U Sarajevu su se već od 6. travnja vodile borbe. Zračna luka bila je već u rukama srpske vojske, a u Bradini između Konjica i Sarajeva Salihamidžić je na kontrolnoj točki proveo četiri sata dok nije stigla potvrda iz FS Jugoslavije da je poziv koji je držao u rukama pravovaljan. Taj let 30. travnja bio je posljednji redovni putnički između Sarajeva i Beograda.
Salihamidžić se više nije mogao vratiti, tjednima je trenirao u Crvenoj zvezdi čekajući da se situacija promijeni. Ali rat je tek počinjao i nije mu preostalo ništa drugo nego okolnim putem, preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske vratiti se u Jablanicu. Dva dana putovao je u rodni kraj, gdje ga ništa dobro nije čekalo. Imao je petnaest godina, radio je kao konobar, a otac Ahmed očajnički je po Europi zvao i tražio klub u kojem bi mogao udomiti sina i tako ga spasiti od najgoreg.
Uz velike napore i uvjeravanja Ahmeda Halilhodžića (rođaka trenera Vahida), javio se Hamburg i ponudio mu ugovor. Tri mjeseca čekao je Braco papire da može napustiti BiH, a kad su napokon stigli, otac ga je autom poslao za Split, gdje je onda sjeo na autobus za Hamburg. Na kolodvoru ga je trebala čekati Ahmedova supruga, ali nije se pojavila. Braco je sjeo u kafić i jedva izgovorio: “Bitte limonade!” Shvativši o čemu je riječ, konobar mu je rekao: “Pa reci na našem, brate!”.
– Otac me prvo morao automobilom odvesti do Hrvatske. Odatle su autobusi išli za Njemačku, ja sam sjedio u autobusu koji je išao za Dortmund. Na granici ste uvijek morali drhtati, imali smo sreće i uspjeli smo se probiti – rekao je Salihamidžić i dodao:
– U nekom sam trenutku stigao u Dortmund i odatle sam vlakom otišao do Hamburga. Imao sam samo torbu i nešto novca. Nisam znao što očekivati.
I tako je počela borba o kakvoj smo čitali i u slučaju Luke Modrića. Borba ne samo za karijeru nego i za pristojan život. Nije mogao pasti u bolje ruke kad mu je trener u HSV-u postao Felix Magath. Nakon tri godine probijanja debitirao je za prvu momčad HSV-a i ostao do 1998. Bio je silno uporan, posvećen nogometu iako ga je ljubav umalo došla glave. U svibnju 1997., žureći se s treninga na sastanak s djevojkom, u posuđenom BMW kabrioletu doživio je prometnu nesreću u kojoj je čudom ostao živ. Izgubio je kontrolu nad vozilom, odletio u zid obližnje obiteljske kuće te se zaustavio tek u dnevnom boravku! “Tri vojske” vatrogasaca izvlačile su ga iz olupine, a vlasnica kuće završila je u bolnici – od šoka! Salihamidžić je ostao čitav, a 1998. prešao je u redove Bayerna koji je nakon izgubljene utrke za naslov protiv Kaiserslauterna za trenera doveo autora zlatne ere Borussije Dortmund Ottmara Hitzfelda. Došli su zajedno i – pokorili svijet. Braco Salihamidžić bio je neizostavan kotačić u zvijezdama krcatom sastavu (Elber, Effenberg, Scholl, Kahn, Lizarazu, a prije još i Matthäus i Basler). Svi su imali neke svoje mušice, jedino Braco nije prigovarao, već je sve izvršavao kao najodaniji vojnik čeličnog Ottmara Hitzfelda.
Sa suprugom Esther 2004. godine prošao je pravu dramu na Maldivima, na godišnjem odmoru. Na idiličnoj destinaciji našli su se baš u vrijeme zastrašujućeg tsunamija prouzročenog žestokim potresom (9,1-9,3 po Richteru) s epicentrom u Indijskom oceanu.
– Sjedili smo za doručkom kad je naletio divovski val i odjednom smo se do vrata našli u vodi. Na vrijeme smo na ramena stavili naše dvoje djece i sklonili se na sigurniju stranu otoka... – kazao je poslije smirenošću čovjeka koji je već gledao smrti u oči mnogo prije, u svojoj domovini.
