U Tetovu nas je, znao sam to jako dobro, čekalo jedno veoma neugodno gostovanje jer je domaćin još uvijek vjerovao u spas, u mogućnost opstanka u prvoj ligi, a utopljenici koji se dave uvijek su najopasniji. Premda je Teteks objektivno govoreći bio slab, ispod prvoligaške razine i na začelju ljestvice, morao sam biti oprezan te nisam smio dopustiti omalovažavanje protivnika. Lopta je okrugla, kako se to kaže rječnikom sportskih komentatora, a podcjenjivanje je najopasnija i najružnija stvar u nogometu.
Taman smjena trenera
Kapetan Zajec uvjeravao me da smo kao momčad sazreli igrom i moralom te da se to nipošto neće dogoditi, a moj Cico me ohrabrivao govoreći da ovakvu atmosferu u momčadi Dinamo nikada ranije nije imao. Potvrdio mi je to i moj pomoćnik Rudi Belin koji je svakodnevnim iscrpnim treninzima i praktičnim operativnim radom s igračima itekako pridonosio tom dobrom raspoloženju, ali i sjajnim rezultatima. Bio je Belin velik igrač, o tome nema spora, sigurno jedan od najvećih u povijesti Dinama, ali uvjeravam vas da ni kao trener nije bio ništa manje značajan za ovaj klub. Bez njega bih teško izdržao i ovaj naporni ritam od dvije utakmice tjedno, koji je bio posljedica gustog reprezentativnog rasporeda prije SP-a u Španjolskoj.
I taman kada su me moji sinovi uspjeli uvjeriti da ipak nema razloga za brigu te da Teteks nema nikakve šanse, iz Tetova je stigla vijest o tektonskom poremećaju. Pred našu utakmicu, gotovo preko noći, smjenjuju trenera Valoka. Novi stručni štab im čine Kečan i Milović, a osim otimanja bodova Dinamu, već u prvoj utakmici, pred njih se ne stavljaju nikakvi drugi zadaci. Takve situacije u ekipi, kada se promijeni trener – doživljavao sam to često – mogu u momčadi izazvati neki novi impuls, roditi novu snagu… Oni igrači koji su do tada bili nezadovoljni sada će željeti pokazati da su loši rezultati zapravo bili trenerova krivica pa će igrati puno bolje, a oni koji su i kod bivšeg trenera bili u prvoj postavi dodatno će se potruditi kako bi u njoj ostali i kod novoga.
Gdje smo bili u svemu tome ja i moj Dinamo? U problemu! Nismo, naime, znali što nas tamo očekuje, ali onaj oprez koji sam ranije zazivao uvukao se sada – vidio sam to u momčadskom autobusu kada smo krenuli prema Makedoniji – i među moje igrače.
Putovanje je bilo veoma naporno. Autobusom do Ljubljane, pa u avion do Skoplja, a onda od Skoplja, još nekih pedesetak kilometara autobusom do Tetova. Stigli smo tamo tek nešto prije ponoći.
Teren za igru bio je na rubu regularnosti. Grbav i raskopan. Pitao sam se kako će moji sinovi po tome uopće igrati, hoće li naša igra ovdje uopće biti moguća, ali oni su me već do desete minute demantirali kada je Cerin načeo mrežu domaćina. Mangupi su to sa zagrebačkog asfalta koji su se vrlo lako mogli svemu prilagoditi. Mlinka moj, kojemu sam na zimskim pripremama u Australiji dao dres s brojem deset i rekao mu da to nose samo najbolji igrači na svijetu pa ga upravo zato njemu dajem, što je kod mnogih tada izazvalo čuđenje jer je do tada kao graditelj igre bio vrlo malo, skoro pa nikako korišten, na tom neravnom terenu odigrao je jednu od svojih boljih utakmica. Ivo Tomić, koji je imao veliki utjecaj na mene, Mlinku je već ranije bio opjevao. "Kako melje ovaj mlinac, kako igra ovaj klinac!" i "Lijepa varka Mlinarić Marka" bili su već legendarni stihovi koji su opisivali njegovu genijalnost, a ja sam se silovito divio i radijusu kretanja koji je imao, njegovoj brzini te prodornosti. O njegovu driblingu, centaršutu i preciznosti udarca, pogotovo onoga iz slobodnjaka, bolje da ne govorim… Mogao je igrati, odgovorno to tvrdim, bilo gdje na svijetu, ali on je napravio jednu svoju privatnu, obiteljsku odluku te prešao u Cannes što također treba poštovati. Iako, da vam kažem, u to vrijeme nije bilo interneta pa informacije nisu ovako dolazile, ali dok je još igrao u Auxerreu – potvrdio mi je to bio moj prijatelj Guy Roux, njegov tadašnji trener – bio je proglašen najboljim igračem francuskog prvenstva. U cijeloj Francuskoj mu tada nitko nije bio ravan!
Prije tih Elizejskih poljana na kojima se razmahao morao je, međutim, proći ovaj rov u Tetovu, ali učinio je to s takvom elegancijom da smo u drugom dijelu utakmice, bez previše napora, uspjeli utrpati još tri laka komada, dva Štef Deverić i jedan Cico, a Mlinka je, ako se dobro sjećam, bio proglašen igračem utakmice. Ako griješim, a to je isto moguće jer je prošlo već podosta godina, onda ga, evo, ja sada proglašavam. Zbilja ga je bio privilegij gledati, a još veći voditi kao trener.
Primili su nas srdačno
Partizan, Zvezda i Hajduk osvojili su u ovom kolu po dva boda i naša je prednost ostala ista. Utakmica je, međutim, a time i prostora da nas sustignu, sve manje. Za nama je bilo još jedno teško gostovanje, a uprava Teteksa, koja nas je primila zbilja srdačno, kao što su se i igrači na terenu ponašali fer i korektno, od srca nam je poželjela da postanemo prvaci jer, kako su oni to rekli, svojom igrom to zaslužujemo. Razmišljao sam o tim njihovim ljubaznim riječima dok smo se ponovno autobusom, pa avionom preko Ljubljane i onda opet autobusom vraćali u Zagreb, te sam shvatio o čemu je tu zapravo riječ.
I njima je, naravno, kao i nama, ali i mnogim drugima, bilo više dosta toga da Zvezda i Partizan uvijek moraju biti prvaci. Došlo je vrijeme za promjenu, a ona nikome, osim službenom Beogradu, nije bila mrska.
