Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Sport

Legenda hrvatskog nogometa iskreno: 'Dobio sam ponude fotografirati se bez odjeće'

- Rekao sam im, lovite fotke kada postignem pogodak, to je najdalje što sam htio otići.
16. svibnja 2021. u 08:30 0 komentara 355 prikaza
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Bila je to više nego solidna karijera u kojoj je, kako sam kaže, ispunio neke svoje najvažnije snove. Dapače, Igor Musa bio je odličan prvoligaški igrač. Među važnijim klubovima, igrao je u Zrinjskom, Rijeci, Hajduku, Hrvatskom dragovoljcu, Slavenu Belupu, španjolskom Xerezu... A zapravo njegova priča počela je u Jajcu. Iako, prve je nogometne korake napravio u mostarskom Veležu.

– Samo sam rođen u Jajcu, nismo tamo živjeli. Ne znam jesam li bio više od nekoliko puta. Roditelji su živjeli u Bugojnu, a u Jajcu su imali liječnika koji je bio obiteljski prijatelj, pa sam me zato i rođen tamo.

Ne voli baš intervjue jedan na jedan...

– Puno češće su to gostovanja na televiziji. Na državnoj BiH televiziji komentirao sam Ligu prvaka. Uvijek sam izbjegavao govoriti za medije koji bi se htjeli baviti mojim privatnim životom. Nije mi to nikada odgovaralo, uvijek sam privatni život držao po strani. Bilo je i ponuda nekih magazina da se slikam bez odjeće...

Oteli su nam titulu prvaka

Samo malo, odbili ste priliku postati seks-simbol?

– (smijeh) Ne znam što sam odbio. Ali bile su to ponude da se slikam bez majice. Rekao sam im, lovite fotke kada postignem pogodak, to je najdalje što sam htio otići.

Danas, kada pogleda unatrag, sretan može konstatirati da je ispunio dva velika sna...

– Tako je. Igrao sam za Zrinjski i Hajduk, a zabio sam pogodak protiv Dinama. Još 1994. godine najavio sam da ću u Zrinjskom završiti karijeru. Tamo sam odradio zadnje dvije godine igranja, a 2009. godine osvojili smo i naslov.

Jako mu je važna njegova životna komforna zona iz koje ne želi pod svaku cijenu...

– Lagano se bavim menadžerskim poslom. Nije to ništa pretjerano aktivno. Samo koristim kontakte u Hrvatskoj, Španjolskoj, Ukrajini, Cipru... Odgovara mi takav ritam jer ne zahtijeva silna putovanja i ostavlja mi puno vremena za sebe samoga. A to podrazumijeva vožnju motorom, ali i često igranje tenisa.

Neki će kazati da je Musa izrastao u jednog od najboljih teniskih rekreativaca među bivšim sportašima na ovim prostorima.

– Možda je to i točno (smijeh). U Hercegovini stalno igramo turnire, a sustav natjecanja napravljen je na principu ATP-a. Imamo deset turnira singlova i četiri u parovima. Na osnovi rezultata formira se rang-ljestvica, a na kraju sezone igra se Masters turnir s osam najboljih. Rekreativna teniska liga ima 160 aktivnih igrača. Igraju odličan tenis. Također, igramo i dalmatinsku ligu u Dubrovniku, Splitu. Orebiću, Makarskoj...

Koliko ste turnira osvojili? Negdje postoji podatak da je to 42 turnira...

– Bilo ih je dosta. Tu statistiku pedantno vodi Dalibor Jarak. Možda vam je zgodan podatak da sam 250 tjedana bio broj jedan na našoj rang-ljestvici. Ja sam poput Federera – smije se Musa.

Onda i zarada od turnira mora biti pozamašna?

– Pa jest. Ako bih prodao sve rekvizite, rekete, loptice, tenisice, mogao bih zaraditi nekoliko tisuća eura – smije se Musa:

– A potrošio sam deset, tako da me nema nigdje... Šalu na stranu, odgovara mi taj svijet u kojem dominiraju isključivo teme za opuštanje. Ja sam samouk, nikada nisam radio s nekim teniskim trenerom. Jako volim igrati na splitskim Firulama. Dolje mi je najveći protivnik Robert Jarni.

Nećete sada kazati da ste i od njega bolji?

– Na njegovu žalost, jesam. Ali igrao sam i s dinamovcima Čalom, Balabanom, Marićem, Ademijem, Bišćanom... ali i Borisom Živkovićem, Bisakuom. Sve sam ih pobijedio. Jedino s Igorom Bišćanom imam omjer 2-2. No, čekam Zvonimira Bobana, on je odličan. Još ga nisam dobio, ovim putem ga izazivam na meč – uz smijeh kaže Musa.

Igranje tenisa vam je, čini se, podjednako zadovoljstvo kao i kada je nogomet u pitanju?

– Tenis me spasio nakon karijere. Jer, svi mi nakon aktivnog igranja imamo neki oblik PTSP-a uslijed nedostatka aktivnosti. Tenis mi je upotpunio taj prazan prostor nakon karijere. Igor Musa svoju je punu nogometnu afirmaciju stekao u Rijeci (1998. – 1999.). Na Kantridu je stigao na mala vrata iz Hrvatskog dragovoljca. Ništa nije upućivalo da će se o toj sezoni pričati više od dvadeset godina kasnije. – Bili smo odlična klapa pod vodstvom Nenada Gračana. Sjećam se da su me na već na prvom treningu dočekali navijači, nezadovoljni momčadi koja je formirana za novu sezonu. Tvrdili su da ćemo se boriti za ostanak. To me malo potreslo. Ja sam te godina došao kao prosječno igračko ime. No, u kratkom sam roku igrački eksplodirao. Za samo godinu dana skrenuo sam pozornost na sebe. Napravili smo čudo...

Kao vjerojatno i svim igračima te generacije, oteto prvenstvo ostala mu je jedna od najvećih sportskih trauma u karijeri.

– Dosta često razmišljam postoji li pravna mogućnost da se ta titula vrati Rijeci (smijeh). Posebice što je nedavno i dokazano da nije postojalo to famozno zaleđe. Barem nam je to nekakva satisfakcija jer je potvrđeno da nam je to prvenstvo oteto. Kada se samo sjetim ozračja i kako je grad disao tih dana... Još će se to godinama prepričavati.

Iz Rijeke je u Hajduk prešao u transferu vrijednom 750 tisuća maraka. Bio je to najskuplji transfer nekog Rijekina igrača, do braće Sharbini.

– S čelnicima kluba bio sam na sastanku u hotelu. Tražio sam od njih da ubace klauzulu po kojoj mogu otići nakon godinu dana ako bi se pojavila ponuda od 500 tisuća maraka. Nisam u to doba imao menadžera, tako da sam sve sam pregovarao. Na kraju sam i sebe ugradio u taj transfer, a Rijeka je još i zaradila. Ali i naplatila neke ranije dugove od Hajduka.

Po čemu će pamtiti te tri godine u Hajduku?

– Prve godine smo osvojili kup, nakon pet godina suše, a sljedeće sezone i prvenstvo sa Zoranom Vulićem. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Sat i pol smo izlazili s aerodroma, a cesta prema Splitu i Poljudu bila je zakrčena. Sutradan su nam organizirali doček na rivi na kojoj se skupilo 100 tisuća ljudi. To samo Split može napraviti. Za Mostarce kažu da su posebni, kao i Splićani.

A gdje je veći pritisak?

– Cilj im je sličan, rekao bih. No, u Splitu je mnogo teže. U Hajduku je najljepše i nagore igrati. Ako je dobro, onda si Messi i sve možeš, a ako je loše, sjedi kući. Ja sam se doslovce tako i ponašao. Kada smo igrali loše, ostajao sam doma. Jednom sam, sjećam se, nakon jednog poraza otišao u trgovinu. Da me teže prepoznaju, stavio sam kapu. Čovjek na blagajni ispred mene plaća račun i uzima Slobodnu Dalmaciju, a moja faca na naslovnici. Prodavačica uzme novine, pogleda fotografiju i kaže: “A tko je ovoga doveo u Hajduk, nema pojma...” Ja sam bio odmah iza pa sam rekao: “Slažem se, gospođo, u pravu ste...” Drugom prilikom Stanko Bubalo i ja zvali smo dostavu. Čovjek nam donese pizzu, a ja mu izvadim novac da platim. On kaže: “A to ste vas dvojica. Od vas ne želim ništa...” I jednostavno ode. Ali ako dobiješ Dinamo, onda si kralj svemira.

A Hajduk danas?

– To mi jako loše izgleda. Borba za peto mjesto nespojiva mi je s Hajdukom. Puno je lutanja, a godinama se traže nelogična rješenja. Previše su se okrenuli igračima iz inozemstva, a stalno se govori kako je prilagodba u Hajduku teška. Ne sjećam se stranca koji je ostavio dublji trag, poput Miereza u Osijeku. Hajduk čine njegovi navijači, igrači iz omladinske škole i bivši igrači. Tu se treba naći prostora bivšim igračima. Ovom lutanju ne vidim kraja.

Što je najgore, kriza se nastavlja, dok svi ostali klubovi u ligi rastu. Hrvatski dragovoljac na korak je od povratka u Prvu HNL.

– Tamo sam proveo četiri sjajne godine i taj klub će mi zauvijek ostati u srcu. Usporedio je nogomet u Hrvatskoj i BiH. – I u BiH je uzlazna putanja, no veliki problem su travnjaci. U HNL-u su novi tereni poboljšali kvalitetu nogometa. No, kvaliteti su pridonijeli i mladi treneri. Stigla je nova generacija predvođena Nenadom Bjelicom ili Damirom Krznarom...

Cimer s predsjednikom saveza

Vas ne zanima trenerski posao?

– Nije da me ne zanima, ali nisam otišao tim smjerom. Ta karijera odnijela bi mi pola dana na treninzima, pa vikende, pripreme dugotrajne... Ne želim izgubiti slobodno vrijeme za obitelj i tenis. Život brzo prolazi, a ja imam neke druge prioritete. No, odrađujem individualne treninge s nekim mlađim igračima, ali i sa sinom Filipom...

Je li Filip talentiraniji od vas?

– Neke stvari radi bolje, a neke lošije od mene. Trenutačno je ulazni junior u Širokom Brijegu. Puno je viši od mene, a igra lijevom nogom, ja sam bio dešnjak. Po stilu igre i promišljanju o nogometu smo identični. Moram spomenuti da i kći Magdalena trenira tenis.

Profitirao je od igranja u Španjolskoj, odnosno Cipru.

– To su dvije prekrasne zemlje. Unaprijedile su me i kao čovjeka i kao igrača. Kada sam se iz Španjolske vratio u HNL, shvatio sam koliko sam napredovao u igračkom smislu. Te sam godine (2004., nap. a.) čak bio proglašen i najboljim igračem naše lige. Imao sam sreću što mi je u Španjolskoj bio Bernd Schuster. On je jako zanimljiva i karizmatična osoba. Jedini koji je igrao za Barcelonu, Real Madrid i Atletico Madrid. Od njega sam puno naučio. Zadnji kontakt imali smo u doba kada je bio trener Reala...

Iz Španjolske Musa ima još jedno zanimljivo poznanstvo...

– Luis Rubiales, današnji predsjednik španjolskoga nogometnog saveza, moj je bivši suigrač i cimer. Bili smo nerazdvojni kao igrači. Neobično mi je bilo vidjeti kako ga veličine poput Luisa Enriquea ili Sergia Ramosa oslovljavaju s “predsjedniče”! Čak sam mu i rekao: “Pa ne možeš dopustiti da te igrač poput Ramosa oslovljava s ‘predsjedniče’...” Smijao se – zaključio je Musa.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.