Pokojni Ante Lambaša, bivši predsjednik i potom doživotni počasni predsjednik Fine, znao je reći: “Čehov je govorio da su svi velikani ruske književnosti izašli ispod Gogoljeva šinjela, a mi iz vaterpola možemo reći: svi jugoslavenski treneri u ovom sportu iznikli su ispod šinjela Vlahe Orlića”.
O Vlahi Bati Orliću, Dubrovčaninu rođenom u Kotoru (16. ožujka 1934.), koji je veći dio života proveo u Beogradu, gdje je na današnji dan prije deset godina, 10. lipnja 2010. i umro, slično su govorili i svi drugi relevantni vaterpolski stručnjaci s ovih prostora. Svi su mu odavali dužno poštovanje i isticali njegove velike zasluge za razvoj vaterpola u SFRJ.
Ponikao u Jugu
On sam kao Partizanov trener i izbornik jugoslavenske reprezentacije možda i nije osvojio onoliko trofeja i medalja kao neki drugi, ali su treneri koje je on odgojio (Rudić, Stamenić, Antunović, Mečkić, Silić, Porobić, Manojlović...) obilježili povijest vaterpola i to ne samo na prostoru bivše Jugoslavije.
Vlaho je rođen u Kotoru, jer je u to doba njegov otac u tom gradu radio kao zubar, ali inače je Dubrovčanin. U vaterpolskom smislu ponikao je u Jugu koji je napustio 1958. godine, jer je – rekao nam u jednom intervjuu – morao. Za njega nije bilo posla u klubu... Studirao je medicinu u Sarajevu i Zagrebu, apsolvirao je u Beogradu, ali nikad nije diplomirao. Previše je bio zanesen vaterpolom. U Partizanu je taj vaterpolski zanesenjak počeo 1958. kao tehnički direktor, no nakon nekog vremena sjeo je na trenersku klupu. Doveo je Partizan iz Druge u Prvu jugoslavensku ligu te već 1963. s njim osvojio prvenstvo Jugoslavije, za Beograđane prvo.
Partizan je s Orlićem (i s puno hrvatskih igrača u sastavu) u sezoni 1963./64. osvojio i prvo izdanje Kupa prvaka. Kao trener ili šef struke u klubu, ostao je na Banjici (s manjim prekidima) do 1988., kada se nepovratno razišao s čelnicima kluba. U reprezentaciji Jugoslavije i oko nje, kao izbornik (dvije europske bronce), šef stručnog stožera ili predsjednik Stručnog savjeta bio je nazočan od 1962. do 1991. (s prekidom od 1976. do 1980.), a potom je slične dužnosti do 2000. obnašao i u reprezentaciji Srbije i Crne Gore.
– Orlića slobodno možemo nazvati ocem jugoslavenskog vaterpola. A može se reći i da je on kao Hrvat stvorio srpski vaterpolo – kazao nam je jednom prilikom sada također pokojni Duško Antunović, dodavši:
– Bio je strateg, vizionar, imao je izvanredne organizacijske sposobnosti, znatno je unaprijedio vaterpolo na ovim prostorima od čega je koristi imao i hrvatski vaterpolo.
Bio je vizionar
O Orliću su kružile mnoge legende, a prema jednoj od njih dok je bio glavni u Partizanu nikad nisu oba vratara putovala istim automobilom. – Da momčad ne ostane bez golmana ako se što dogodi!
Nije mu, kaže, bilo žao što je Partizan nakon njegova dolaska u Beograd postao nedostižan za hrvatske klubove. – Zašto bi mi bilo žao, bilo je to sportsko nadmetanje, iako su mi u Dubrovniku često skandirali “prodana dušo”. Nakon što je Partizan postao jugoslavenska i europska veličina, i hrvatski su klubovi shvatili da se moraju mijenjati, da nema uspjeha bez uvjeta i bazena te da se ne može trenirati samo ljeti nego tijekom cijele godine – napomenuo nam je tada Orlić koji je do same smrti po pola godine provodio u Starome Gradu na Hvaru gdje je njegova teta imala kuću.
