Olimpijska dvorana u Münchenu ostala je u lijepom sjećanju hrvatskim igračima koji su ondje osvojili zlatnu olimpijsku medalju 1972. godine.
Uz izbornika Vladu Stenzela zlato su od hrvatskih igrača osvojili Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Zdravko Miljak, Zdenko Zorko i Albin Vidović. U skupini je reprezentacija tadašnje Jugoslavije postigla sve tri pobjede, nad Japanom (20:14), SAD-om (25:15) i Mađarskom (18.16).
U drugom krugu Jugoslavija je bila bolja do Njemačke (24:15) i Rumunjske (14:13). A u finalu svladala je Čehoslovačku (21:16).
Nosio je zastavu
Najpoznatiji od hrvatskih igrača bio je Hrvoje Horvat. Već s 15 godina postao je igrač prve momčadi bjelovarskog Partizana. Poznat je bio po nadimku Cveba, koji je dobio po psu iz djela “Neprijatelj broj 1” književnika Mate Lovraka. Punih 16 godina, do 1979. godine, bio je igrač prve sedmorke. Od 1962. do 1964. igrao je u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Prvi put pozvan je u jugoslavensku reprezentaciju 28. kolovoza 1964. godine.
S klubom je osvojio osam naslova prvaka Jugoslavije. U sezoni 1966./1967. u Kupu prvaka europskih zemalja, bjelovarski Partizan došao je do polufinala izgubivši od praške Dukle. S klubom je 19. veljače 1972. postao klupski prvak Europe. Nastupio je na Igrama u Münchenu 1972. i u Montrealu 1976. U Münchenu je osvojio zlato.
– Bio sam i europski klupski i olimpijski reprezentativni prvak. Kao olimpijski prvaci trijumfirali smo toliko lako da je teže bilo postati europski klupski prvak s bjelovarskim Partizanom. A postali smo to iste godine. Bili smo siromašni, imali smo jedva za pojačaniju prehranu. Nije to bilo kao danas, europski prvaci i olimpijski prvaci za karijere nisu zaradili gotovo ništa – istaknuo je Hrvoje Horvat.
Zdravko Miljak karijeru je počeo u Lokomotivi, nastavio u Medveščaku, a nakon toga otišao u inozemstvo. Prvo je bio u tršćanskom Cividinu, zatim u njemačkom Nettelstedtu, a od 1981. do 1985. u Gunzburgu. Godine 1984. bio je najbolji strijelac njemačkog prvenstva. U 25 utakmica postigao je 188 pogodaka, od čega 61 sa sedam metara. Na OI 1972. igrao je u svih šest susreta i postigao sedam pogodaka, od toga tri u susretu s Čehoslovačkom za zlato.
Zdenko Zorko nastupao je za Zagreb i Medveščak te slovensko Aero-Celje. Zanimljivo, zlatno odličje kao trećem vrataru nije mu dodijeljeno jer je na postolju bilo mjesta samo za 12 igrača.
Miroslav Pribanić je u Münchenu igrao svih šest susreta i postigao dvanaest pogodaka. Bio je član slavne postave Partizana iz Bjelovara koja je vladala hrvatskim, jugoslavenskim i europskim klupskim rukometom 70-ih.
Albin Vidović umro je u ožujku prošle godine.
– Vidio sam sve velikane rukometa i mogu reći da je Albin Vidović trenirao kao Hrvoje Horvat, bio bi igrač kakvog svijet nije vidio. Ali on je radio po svome, rekao je da se neće mijenjati, da će ostati kakav jest i tako je i bilo – rekao je u jednoj knjizi Željko Seleš, trener Partizana.
Sjajne ljudske osobine
A kako je Vidović vidio trijumf 1972. godine?
– U rukometu sam postigao sve. Ali zlato iz Münchena je nešto posebno. Dva dana nakon Münchena, vratio sam se u zubnu ambulantu u Veliko Trojstvo i počeo raditi svoj posao – rekao je Vidović.
Trener Vlado Stenzel znao je reći:
– Niti jedna momčad dotad nije tako naporno i dugo trenirala kao što smo mi to činili prije Igara u Münchenu. Bilo je to vrijeme kada su momčadi iz komunističkih zemalja trenirale danonoćno. Ipak, najveća vrijednost te momčadi bile su velike ljudske osobnosti. Imali su oni i nadarene trenere, a rad im nije bio stran, već poželjan. Mi smo u Münchenu doslovce bili superiorni u svim elementima – rekao je svojedobno Stenzel.
