Ova utakmica protiv Crvene zvezde, koja se igrala na današnji dan prije 40 godina, centar je svega onoga što će se kasnije događati s Dinamom. Duboko sam vjerovao u pobjedu, odmah ću vam reći. Nije to bilo nikakvo pretvaranje. Znao sam da imam koncentrat talentiranih igrača, pojačao sam treninge, vježbali smo automatizam naših napada, a ono na čemu sam inzistirao do iznemoglosti i ono za što sam znao da nam je potrebno kako bismo osvojili naslov jest: povratak Cice iz vojske. 

Mislili su da sam šarlatan 

U tom svom uvjerenju bio sam, kako mi se katkada znalo učiniti, usamljen poput svjetionika. Čak je i naš predsjednik, general Đuka Prilika prije početka sezone izjavio da titulu čekamo već 23 godine pa, eto, neće biti tragedija ako se još malo strpimo. Tenžera je tih dana pisao o "filozofiji utjehe", a pod tim je mislio da se ljudi u svojim životima uvijek mogu utješiti Dinamom kojemu, kako on to podjebava, uvijek ide lošije nego njima. Bio je genijalac, ali nije vjerovao da možemo uspjeti. Isto kao ni Ivo Tomić, koji je imao velik utjecaj na mene, ali nije mislio da smo dorasli Zvezdi. 

Zato sam i dan prije utakmice, na našoj godišnjoj skupštini, a na kojoj su kao gosti bili predstavnici Crvene zvezde, jasno poručio: "Dragi naši prijatelji i sportski suparnici, mi se sutra sastajemo na značajnoj utakmici koja će, vjerojatno, odlučiti o budućem prvaku. Moram biti iskren pred ovim auditorijem i reći ono što nosim u sebi: sutra nemate nikakve šanse… Glatko ćemo vas pobijediti!"

Zamislite, molim vas, kakav bih samo papak ispao da se to nije ostvarilo. Sutradan poslije utakmice, koja je završila tako kako je završila, prišao mi je prof. Dimitrijević, predsjednik Crvene zvezde, i rekao kako je sinoć, dok me slušao, pomislio da sam šarlatan, a sada mi se, evo, došao ispričati… Iako, da vam kažem, nije to bilo nimalo lako. Cijeli aparat je bio protiv nas, a Vladimir Bakarić, koji je tada bio glavni za Hrvatsku, dao je izjavu da je Jugoslavija najmirnija kada je Dinamo na četvrtom mjestu i kada ima sedam tisuća navijača. Jer, kada se Dinamo bori za prvo mjesto, rekao je, onda je na stadionu 50.000 navijača, a to znači i 50.000 problema. Dinamo je bio neželjeno dijete političkih struktura, to mi je bilo jasno, a "pravilnik o jugoslovenskom nogometu", koji je tih dana duhovito plasirao novinar Tiranić, istodobno me nasmijao, ali i rastužio jer nije bio daleko od istine. Prvo pravilo glasilo je da Dinamo nikada ne može biti prvak, a drugo: u slučaju da Dinamo skupi najviše bodova, treba primijeniti prvo pravilo! 

Nedostatak podrške u upravi, štampi i političkim strukturama nadoknadila je podrška s tribina, a navijači su ionako najvažniji. Govorim to gdje god stignem. Na tribinama su se pojavile neke nove generacije neopterećene ranijim gubitničkim mentalitetom koji je, opet taj moj Tenžera, opisao kao "sindrom Dinamo", ali oni su osjetili da je s tim gotovo. Pobjeda je bila blizu i oni su je željeli pod svaku cijenu. Isto kao i ja! Od pasivnih gledatelja transformirali su se preko noći u fanatične navijače i sljedbu. Dinamo je – izjavljivao sam to tada često, pa i na vlastitu štetu jer su me optužili da time prizivam neko novo Hrvatsko proljeće – postao pokret!

Pred utakmicu javili su mi da su sve ulaznice rasprodane, a ja sam se opet sjetio onog Bakarića. Pripremi se sada, druže, pomislio sam, evo ti 60.000 problema koje nećeš moći riješiti... 

Ta nedjelja bila je prohladna i oblačna. Teren zaleđen. Najavljivali su čak i snijeg, ali na tribinama je već dva sata prije utakmice bilo kao u utrobi vulkana. Lava je ključala sa sjevernog i istočnog stajališta, napisao je tada netko, pa i sa zapada i iz loža, a poslije utakmice, bilo je svima jasno, proširit će se po cijelom gradu. Ponovno će se početi vjerovati u ono što se četvrt stoljeća činilo nemogućim. 

U svlačionici sam održao jako kratak govor o važnosti ove utakmice za sve naše ljude diljem svijeta koji sam zaključio riječima da me zanima samo pobjeda, a oni su u frakciji sekunde sve shvatili i istrčali na teren kao da ih je netko pustio s lanca. 

Zvezda je u utakmicu krenula dobro, imala je tri velike šanse, ali ih Vlak skida Pižonu, Šestiću i još nekom trećem. Nije važno! Vidio sam i da je jedan pomoćni sudac kupljen. Stalno je dizao zastavu na našu štetu, pa sam mu prišao: "Slušaj, samo je još jednom digni, vidiš ovu raju, pustit ću je na tebe i zgazit će te, budalo jedna… 'Ajde, sad se usudi pa je digni!"

 

Nakon toga smo i mi napokon krenuli, a onda više nije bilo stajanja. 

Igrali smo visoki pritisak igrača koji bez lopte napadaju protivničku polovicu terena. Pri tome je cijeli vezni red i napad kontinuirano pritiskao protivnika na njihovoj polovici. Do tada se uglavnom čekalo na centru, ali sada se lopta više nije čekala. Za nju se bori, i to na cijelom terenu. Suvremena igra donijela je transformaciju u kojoj bekovi postaju napadači, a napadači sudjeluju u obrambenim zadacima. Tako da sustava više nema! Transformacija je demantirala sistem tako da su standardne formacijske postavke postale stvar prošlosti. 

Ova utakmica bila je najbolji prikaz takvog načina igre. 

Kasnije su mi rekli da se to zove "forcheckin", ali ja sam taj presing zvao onako kako sam tada umio i kako su to moji igrači mogli najbolje razumjeti; "Za kragnu ga hvataj", nazivao sam to, "ne daj mu gore da diše!" 

Poznata Cicina lastavica 

Tako smo cijelo ovo proljeće pobjeđivali protivnike u prvih 20 minuta, ali s obzirom na to da je ovo bila ta velika Zvezda, za njih nam je – da se malo našalim kada je već prošlo toliko godina – ipak trebalo još nekih desetak dodatnih minuta. Slomili smo ih u prvih pola sata kada je na semaforu bilo 3:0. Onaj nogometni šmeker Cerin postigao je jedan gol, odmah u osmoj minuti, a Cico dva, od čega je jedan bio zbilja izvanserijski. Na Mlinkinu asistenciju zabio je onu svoju poznatu "lastavicu" kojom je prkosio zakonima fizike, a koja bi kod svakog drugog igrača izazvala neku ozbiljnu ozljedu kralježnice. Ali, ne i kod mog Cice. Kod njega je izazvala samo onaj veliki, prepoznatljivi osmijeh na licu i erupciju oduševljenja na tribinama. 

"Plavi! Plavi!" orilo se tribinama, a da ne budem lažno skroman, bilo je i onih kojima je preko usana pobjeglo: "Ćiro majstore!" 

Na poluvremenu ušao sam u svlačionicu. Svi su bili oduševljeni, a ja zabrinut. Znam da je u njih ušlo samopouzdanje koje tako visoki rezultat neminovno nosi i da bi sada moglo doći do opuštanja. 

"Ako i u drugom dijelu ne date tri gola", kažem im, "izdali ste me!" 

Nakon utakmice Zeko mi se pravdao da nisu zabili, ali sve su, objašnjavao mi je, pokušali. 

"Bravo kapetane!" rekao sam mu, a on je odahnuo. 

Nisu me moji sinovi nikad izdali. 

Trener Zvezde Branko Stanković odao nam je poslije priznanje govoreći da nema momčadi na svijetu koja bi mogla parirati ovakvoj ofenzivi Dinama, ali ja se unatoč tome i velikoj euforiji koja je zavladala nisam opustio. I dalje nisam mnogo spavao, slabo sam jeo, uglavnom po red čokolade koja je uvijek morala biti uz mene, a počeo sam i sve više pušiti. Znao sam da je najteža utakmicama ona koja je bila pred nama – u Splitu protiv Hajduka. Dinamo si nije smio dopustiti da još jedanput izgubi već dobiveno prvenstvo. Pogotovo ne protiv Hajduka koji je s Bakom Sliškovićem, Gudeljom, braćom Vujović i onim njihovim dišpetom možda ipak bio taj jedan klub na svijetu koji nam je mogao parirati. Po broju navijača na utakmici, znao sam, to će svakako učiniti!