Blanka Vlašić službeno je odustala od nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju. Igre u Tokiju trebale su Blanki biti pete. Nastupala je u Sydneyu 2000., Ateni 2004., Pekingu 2008. i Riju 2016. godine.
Zbog ozljede je propustila nastup u Londonu 2012. godine. Ima srebro iz Pekinga i broncu iz Rija. Uostalom, Rio joj je bilo i posljednje veliko natjecanje.
Još se uvijek bori
– Mukotrpna i uporna borba za ozdravljenje Blanke Vlašić polučila je konačno dobre rezultate. Posljednja magnetna rezonancija pokazala je potpuno zacjeljenje petne kosti. Međutim, Ahilova tetiva još daje naznake upalnog procesa. Nivo opterećenja koje u ovom trenutku provodi je dobar, ali naša je procjena da taj nivo progresije stresa i adaptacije neće biti dovoljan da bi ona preskakala dva metra. Ne želeći rasprodavati njezin ugled na tako velikom natjecanju kao što su Olimpijske igre u Tokiju, odlučili smo da odustajemo od pokušaja nastupa na njima dajući si još prostora da možebitno u vremenu koje je pred nama dosegnemo onaj nivo mogućnosti koju priželjkujemo te da konkurentno nastupa na međunarodnim natjecanjima – istaknuo je Joško Vlašić, Blankin trener i otac, a javila se i Blanka:
- Rezultati magnetske rezonancije su pokazali pomak nabolje pa mi je sad žao stati!
Dakle, još Blanka službeno nije objavila kraj karijere, ali je činjenica da je na velikim natjecanjima nema već četvrtu godinu. Lijepo je da u njoj još uvijek ima snage i vjere da se može nadmetati s najboljima i, na kraju krajeva, osvajati medalje.
Ovako dugačku stanku zbog ozljede, a da se vrati na nekakav vrhunski nivo, nije imao nijedan svjetski sportaš.
Postoji tek jedan atletski primjer čovjeka koji se vratio natjecanjima nakon dugačke stanke, ali ne zbog ozlijede.
Riječ je o američkom bacaču diska Alu Erteru. Poslije zlata na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine završio je sportsku karijeru i napustio atletiku.
Međutim, Erter se aktivirao desetak godina kasnije i počeo opet trenirati pa je u sezoni 1979. imao najbolji svjetski rezultat u bacanju diska. Želio je sudjelovati na Igrama u Moskvi, ali dogodio se bojkot.
Kada je osvojio zlato u Meksiku, imao je 32 godine, a kada se vratio, imao je 43 godine. S 44 godine ipak je završio karijeru i u mirovini se bavio slikarstvom.
Blanka Vlašić osvojila je prvu veliku medalju s 21 godinom. Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Budimpešti 2004. godine bila je brončana. Godinu dana kasnije operirala je štitnjaču, a od 2006. do 2011. godine stalno je osvajala medalje na velikim natjecanjima.
Prvi problemi s ozljedom pojavili su se za vrijeme SP-a 2011. godine kada je stisnula zube i osvojila srebro. Potom je četiri godine nije bilo nigdje, a onda je 2015. na Svjetskom prvenstvu u Pekingu osvojila srebro i godinu dana kasnije broncu u Riju, s 33 godine.
Tako je postala druga najstarija visašica koja je osvajala medalje na velikim natjecanjima. Ukrajinka Inga Babakova za sada drži prvo mjesto jer je s 34 godine osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu u Edmontonu preskočivši točno dva metra.
Rane tridesete očigledno nisu problem jer je Bugarka Stefka Kostadinova imala 31 godinu kada je osvojila zlato na Igrama u Atlanti.
– Nadam se da ćemo se družiti u Tokiju – poručila je Blanka prije desetak dana dodajući: “Nije bajno, ali puno sam bolje.”
Bronca u Riju 2016. godine
Bila je Blanka veliki optimist kao što je cijeli život. No još je jednom izgubila borbu sa željama. Stvarnost je pobijedila kao 2012. (OI London), 2013. (SP u Moskvi), 2014. (EP u Zürichu), 2016. (EP u Amsterdamu), 2017 (SP u Londonu), 2018. (EP u Berlinu), 2019. (SP u Kataru)...
Nakon pogoršanja ozljede 2013. godine Blanka je upala u teško depresivno stanje.
“Skakanje je bilo moj identitet...” Bez uspjeha ne bi se osjećala vrijednom. To stanje depresije toliko se pojačalo da je osjećala strašan pritisak u prsima zbog kojeg je jedva mogla disati.
U to vrijeme javio joj se jedan prijatelj rekavši da je na Poljudu zapalio svijeću i pomolio se svetom Anti za nju. Nekoliko dana kasnije Marin Vlašić, Blankin brat, rekao joj da se obratio. Poslije tog razgovora Blanka je, kako kaže, tri dana plakala i povjerovala u Krista.
Nakon osvajanja brončanog odličja na OI 2016. godine u Riju Blanka Vlašić hodočastila je u Mariju Bistricu, gdje je 10. rujna održala katehezu za 1500 mladih i poklonila svoje brončano odličje svetištu Majke Božje Bistričke.
I da sad objavi kraj karijere, svi bismo joj se trebali duboko nakloniti. Toliko nam je radosti donijela svojim medaljama i, ako se nakon ovih muka i patnji uspije vratiti na pobjedničke staze, doista joj treba podignuti spomenik i snimiti o njoj film dostojan Oscara.
