Premda je hrvatski izbornik Petrović primio četiri odbijenice (Hezonja, Zubac, Žižić, Bilan), za EP koji počinje 31. kolovoza, postoji reprezentacija koja je ostala bez još više vrhunskih pojedinaca pa i dalje izgleda kao kandidat za medalju.
Govorimo o Srbiji koju Hrvatska nijednom od četiri navrata nije pobijedila na službenim natjecanjima. Je li se to nama “potkrao” i kompleks manje vrijednosti u odnosu na Srbe?
– Ne bih rekao. Uostalom, oni su svjetska klasa i u svim tim slučajevima na papiru imali su jače reprezentacije od nas. Doduše, posljednja utakmica u Riju govori mi da smo im blizu, jako blizu.
Srpski mediji i danas nam se sprdaju da smo 1995. svojom voljom sišli s pobjedničkog postolja i da se na njega nikad nismo vratili. Kažu da je to i zbog tog bojkota proglašenja njih kao pobjednika.
– To je zgodno za novine, no imali smo mi u ove 22 godine 3-4 prilike za uzeti medalju. U Istanbulu 2001. u četvrtfinalu imali smo 19 koševa prednosti protiv domaćina Turaka pa smo izgubili. Dvije godine kasnije ispali smo od Rusa zbog jedne banalno izgubljene lopte, dok nas je u Beogradu 2005. protiv Španjolaca od medalje dijelio jedan nezagrađeni skok. I da ne zaboravim, 2009. u četvrtfinalu protiv Slovenaca imali smo 15 poena prednosti pa smo opet izgubili. Dakle, na barem četiri prvenstva smo mi bili ti koji su propustili iskoristiti priliku. Govoriti o nekom prokletstvu je glupo, kao i o nekim hajkama na hrvatsku košarku.
Je li i u današnje vrijeme veći gušt biti izbornik reprezentacije nego klupski trener?
– Kad proizvedeš rezultat, onda je jača reakcija kada si na čelu reprezentacije. Prošlog ljeta nije bilo čovjeka koji je bio nezadovoljan kako je hrvatska reprezentacija izgledala i kako se ponašala. U takvim trenucima osjećaš da nešto pokrećeš, da se nešto valja, no i tada se treba pričuvati jer svatko od nas može podleći psihološkom pritisku. I zato u dnevnim razgovorima s reprezentativcima pokušavam taj psihološki pritisak skinuti s njih – ističe glavni strateg hrvatske reprezentacije.
