Poznati glumac Boro Stjepanović, kojeg se mnogi sjećaju po ulogama u filmovima kao što su Ko to tamo peva i Sjećaš li se Doli Bel, ovih dana boravi u Mostaru u HNK gdje radi na jednoj predstavi.
- To je jedan od boljih suvremenih tekstova, a za mene je suvremeno i sve ono što je 50 godina staro, pa čak i 70. Švedski pisac i novinar napisao je sjajan komad koji je smiješno-tužan, uzbudljiv, dinamičan, iako je samo četiri lica unutra. Radi se o životu Augusta Strindberga, jednog od najvećih dramskih pisaca u posljednjih 100 godina, i tu su me zvali ciljano da radim s njihovim mlađim glumcima u koje oni polažu velike nade i predložio sam im taj komad - rekao je Stjepanović za N1.
Stjepanović nije htio posebno komentirati svoj teški ratni put, o kojem je već pričao.
- O tome ne bih govorio. Ako možemo to preskočiti jer sam sinoć vrlo emotivno sa svoje dvije prijateljice, bivše studentice, razgovarao. To što sam prošao nije gotovo ništa u odnosu na ono što je prošla jedna od njih dvije. Nažalost, ti koji su to radili nama svima, a nekima posebno brutalno, neljudski, oni su heroji, oni imaju sve povlastice, pa čak i ako odsluže u Haagu, oni se vraćaju ovamo s pompom i s odličjima raznima, a onda svi ovi koji su ubijali jedni druge štrajkaju i traže da im se prizna ovo ili ono. Oni će imati mirovine, dodatke, a ljudi koji su bili ubijani i mučeni neće imati ništa. To je jedan paradoks koji ja uopće ne mogu shvatiti. Ljudi koji su bježali od rata, koji su riskirali glavu da bi dezertirali iz raznih vojski, oni su i dalje nažalost u 21. stoljeću izdajnici, oni su kukavice, oni su nemoralni jer su odbili ubijati druge, a oni koji su rado ili u početku nerado, pa kasnije rado pristajali i činili to, oni su u čitankama, tako da ja ovaj svijet teško mogu razumjeti - rekao je Stjepanović.
Na pitanje stidi li se na spomen Sarajeva odgovorio je: "Ne samo na pomen Sarajeva, na pomen cijele BiH".
- Ja sam predlagao da, kad bi bilo po mome i kad bi se povijest učila po kulturi a ne po ratovanju, po kulturnim i umjetničkim dostignućima i radnim pobjedama - kako se govorilo u socijalizmu - bio bi to sasvim drugi svijet, a onda bismo imali i vjerojatno taj nacionalni praznik stida za mnogo manje stvari koje bismo u tom slučaju činili u toj civilizaciji nego za ovo što smo sada činili. Ima li negdje na kugli zemaljskoj, osim Ruande, zemlje u kojoj su ti ljudi koji u toj zemlji žive međusobno se poubijali? Ovi što se bore za te svoje ratne penzije - oni su to radili. Oni su ubijali, a mi svi njima dajemo sada penzije, a da ne govorim o sebi - ja ću živjeti s nekom mizernom glumačkom ili profesorskom penzijom, a oni će imati svoje velike penzije za par godina koje su proveli u ratu. Besmislica. Nema šanse da dočekam, niti moji unuci, da će biti drugačije, da se neće pisati povijest po carevima, kraljevima, vojskovođama i ubojicama, nego po Tesli, po Da Vinciju, po Michelangelu, ali to neće biti povijest umjetnosti i povijest tehnike nego civilizacije. Ovako povijest civilizacije, povijest politike i ratnih pustošenja u kojima svaka strana nađe mogućnost da sebe pohvali, da napiše svoju povijest, a sve ono što je stvarno ljudski rod stvorio, što je vrijedno - to se rijetko spominje, to se zataškava - o tome se gotovo ništa ne zna - rekao je Stjepanović.
