Ljubavni triler o dvoje mladih koji se nikad nisu uživo upoznali zbog svjetskog lockdowna, humoristična priča o paru koji se odlučio rastati, no činjenica da su zbog pandemije zajedno zatvoreni u kući to im ne dopušta ili pak jezivi horor o prizivanju duhova – putem Zooma. Nakon duljeg zatišja u filmskoj industriji, u posljednje se vrijeme novi filmovi, iako veoma sramežljivo, ipak vraćaju na male i velike ekrane, a pritom većina tematizira upravo pandemiju koronavirusa. I dok bi prije samo godinu sve ove priče zvučale u najmanju ruku suludo te bi se žanrovski svrstale pod znanstvenu fantastiku, odnosno distopiju, nakon što je život napisao jedan od najbizarnijih zamislivih scenarija, one su jednostavno normalne. Točnije, novonormalne.
O tome kako će se u takvom okruženju razvijati filmska industrija, hoće li pandemija utjecati na brisanje granica između žanrova, ali i kakvo je iskustvo stvaranja filmova usred pandemije, svoje su nam mišljenje otkrili poznati svjetski i domaći glumci, redatelji i filmski kritičari. Tako za Obzor o iskustvu snimanja filma “U lockdownu” (Locked down) govore i hollywoodske zvijezde, oskarovci Anne Hathaway te Chiwetel Ejiofor. – Odlično je biti dio filma koji je konačno ljude vratio na posao. To nam svima treba! Toliko rana treba zacijeliti, puno toga treba popraviti nakon ove pandemije kako bi opet sve stalo na noge i zato je vraćanje ljudi na posao jako važan korak – naglašava odmah na početku Anne Hathaway, zvijezda hitova kao što su “Interstellar”, “Prevarantice”, “Vrag nosi Pradu”, “Jadnici”, “Pripravnik”… Ovom ju je filmu, kaže, privukla znatiželja kako će scenarist Steven Knight interpretirati lockdown jer ipak je film samo jedno viđenje situacije. U ovoj interpretaciji ona i Chiwetel Ejiofor tumače par na razlazu, uspješnu direktoricu marketinga u velikoj tvrtki Lindu te Paxtona koji se zbog kriminalne greške iz prošlosti nije uspio do kraja ostvariti. Njih se dvoje nakon dugogodišnje veze odluče razići baš tijekom vrhunca pandemije, no s obzirom na to da je cijeli London zatvoren, oni moraju ostati pod istim krovom. Pritom gledatelji prate njihovu komunikaciju, krize, intimna razmišljanja i bizarne situacije u kojima se nalaze. One s jedne strane izazivaju smijeh, no s druge i očaj gledatelja jer toliko realno podsjećaju na lockdown koji još uvijek traje. – Ima jedna scena koja je toliko dobro napisana, a u kojoj moj lik veoma uzrujano prepričava svoju halucinaciju kojom interpretira kapitalizam i njegov utjecaj na društvo. To uistinu zvuči suludo jer uostalom i jest, no upravo to se događa u sceni. I cijeli taj monolog u kojem Linda svom partneru objašnjava zašto je opet počela pušiti ona završava rečenicom kojom mu govori što joj treba iz dućana: “Osim mlijeka i cigareta, trebamo i kruh. I jebeno vino!“ U toj se rečenici doslovno može osjetiti 2020. godina. Sav kaos i pogrešnost te scene veoma surovo opisuju cijelu prošlu godinu – govori Hathaway referirajući se na slikovitu scenu u kojoj se njezin lik nalazi u svojoj spavaćoj sobi, a koja je sada napola i ured. Odjevena je u skupu košulju i donji dio pidžame nakon što je odradila važan korporativni sastanak, i to putem jedne od online platformi. Malo prije toga morala je otpustiti dio svog tima, pod izlikom pandemije, no ona zna da je ta “racionalizacija zaposlenika” isplanirana puno ranije te je kriza korporaciji prigodno poslužila kao izlika. U tom trenutku ona doživljava emocionalnu krizu tijekom koje preispituje sebe i svoj život te zapravo simbolizira sve one ljude koji su tijekom lockdowna proživjeli slično. – Ona kao da je u tom trenutku konačno “puštena s lanca” te je osvijestila da je prije pandemije zapravo živjela život koji nije htjela i koji nema veze s njom. Konačno je imala prilike promisliti o svemu i činjenica je da ne zna kako se našla tu gdje sada jest – kaže Anne Hathaway koja je već i sama više puta priznala kako joj je jako teško pao lockdown. Ovaj film zapravo sintetizira razna stanja i osjećaje koje su ljudi iskusili dok su bili zatvoreni te je njegova glavna karakteristika da je veoma realan, a Chiwetel Ejiofor ističe i kako je veza dvoje glavnih protagonista prikazana veoma stvarno. – Njihova veza veoma je istinska s jako naglašenim romantičnim elementima. Mislim da ih gledatelji shvaćaju, njih i njihovu poziciju i što ih veže te zato navijaju za njih. Ja sam osobno jako navijao za njih dvoje. Često je za parove u filmovima jednostavno rečeno da su zajedno, ali ne razumije se baš dubinski zašto je to tako i što je to dvoje ljudi pronašlo jedno u drugome. No s ovo dvoje likova može se osjetiti njihova povezanost, s čime se i zašto bore, na koji način bi se mogli opet pronaći i riješiti svoje probleme. Baš zbog toga što njihova veza djeluje tako istinski, smatram da pobuđuje optimizam i daje nadu. Također, film je zabavan zbog toga što mu je nadodan i taj “filmski” element krađe, te jedne lude ideje na koju oni dođu dok su zatvoreni – ističe Ejiofor.
Prvi je dio, filma, naime, orijentiran na dva glavna lika i njihov odnos, a u drugom dijelu je nadodano malo “filmskih elemenata” pa se tako oni odlučuju za pljačku vrijednog komada nakita. – Scenarij je zapravo puno bogatiji nego što bi se možda očekivalo. Kada sam dobio i pročitao prvih 90-ak stranica scenarija, mislio sam da je to većina filma te da nedostaje zadnjih 20-ak stranica kraja. Onda je ispalo da sam pročitao manje od pola i da ima još jako puno radnje koju sam otkrivao za vrijeme snimanja – prisjeća se zvijezda filmova “12 godina ropstva”, “2012.” i “Doktor Strange” te ističe kako nije trebao dvaput razmisliti kada mu se pružila prilika da se vrati na posao.
– Zbilja sam htio ponovno raditi i moram priznati da je bilo zaista uzbudljivo raditi film u ovom periodu unatoč svim izazovima. Također, doimalo se jako važnim napraviti film o ovoj tematici i to baš sada u ovom vremenu u kojem se nalazimo. Očekivali smo i nadali smo se, doduše, da će pandemija već biti iza nas kada film izađe, no cijela situacija i dalje traje. Ipak, dobro je da je film sada izašao jer može potaknuti samorefleksiju, podići duh u društvu i možda potaknuti da se nađe neka radost čak u ovom trenutku. Mogu reći da je meni osobno ovaj film malo podigao moral – kaže Ejiofor te ističe kako je film bilo veoma neobično snimati.
Zvijezde filma slažu se, naime, kako im je ovo daleko najbliskija tema o kojoj su snimali. Inače o filmovima moraju učiti i informirati se o situacijama o kojima se govori u scenarijima, a sada su doslovno iz stvarnog svijeta samo prešli na set. Da je film napravljen iznenađujuće brzo, kaže i sam redatelj Doug Liman.
– Ovaj film je nastao jer smo scenarist Steven Knight i ja u srpnju zaključili da što prije moramo napraviti film o ovome što mi svi proživljavamo. I ne samo to, moramo ga snimiti dok to proživljavamo, završiti ga što prije i predstaviti ga publici dok sve ovo još traje. Još je mnogo ljudi u lockdownu i potrebno im je malo humora i nade. Ovo je možda najsvježije iskustvo koje je ijedan film ikada opisao jer govori doslovno o onome što sada proživljavamo. Da su nam u bilo kojem drugom trenutku producenti na ljeto rekli da napravimo film na jesen, samo bismo se počeli smijati. Ali normalna pravila više ne vrijede i zato smo se odlučili za nešto potpuno ludo, kao što su se i naši likovi zbog lockdowna odlučili za nešto potpuno ludo što inače nikada ne bi – rekao je pak Doug Liman koji ističe kako je specifičnost filma ta povezanost likova i onih koji su na filmu radili zbog iste situacije u kojoj se nalaze. – Svi smo mi dugo bili zatvoreni i to ovaj film čini posebnim. Likovi u filmu i oni koji rade taj film su živjeli istu priču. I sam sam se našao u nekoliko bizarnih situacija, primjerice, kada sam poželio naručiti fast food pa sam zamalo upao u nevolju. Tako da sam praktički mogao osjetiti to što Linda i Paxton osjećaju! Ljudi su proživjeli razne vrste teških iskustava tijekom lockdowna, a naši likovi predstavljaju sve te osobe koje su gurnute do točke pucanja jer su zatvorene – objašnjava Doug Liman te ističe kako je zato bilo važno većinu scena snimiti u kući, da se naglasi ta zatvorenost koja je likove gurnula preko ruba. Drugi dio filma snimljen je pak u londonskom Harrodsu, jednoj od najpoznatijih robnih kuća na svijetu. – Kada smo dobili dozvolu da snimamo tamo, i mi smo bili poput djece u trgovini sa slatkišima, ne samo likovi, jer smo toliko dugo bili zatvoreni – kaže Liman te poručuje kako je ovaj film napravljen za sve ljude koji su sada zatvoreni jer je zabavan te daje nadu jer se gledatelji mogu povezati s njim. Htio sam napraviti nešto za ljude koji su zatvoreni i dati im priliku da se nasmiju, zaključuje redatelj. Nešto drugačiji cilj ima film Adama Masona “Iza zatvorenih vrata” (Songbird) koji se počeo u kinima prikazivati u prosincu. On, naime, tematizira pandemiju koronavirusa, no postavlja je u okvire distopije budući da je radnja smještena u blisku budućnost, u 2024. godinu. U tom trenutku svijet ulazi u 213. tjedan karantene, COVID-23 je mutirao, a život se vodi po brutalnim pravilima. Prateći paralelno nekoliko sudbina, a posebice ljubavnog para Nica i Sare koji se zbog pandemije nikad nisu uspjeli upoznati, ovaj film pokazuje kako zapravo može biti i puno gore nego što trenutačno jest. Naravno, nekome to može biti zabavno i optimistično, dok je za druge riječ o predelikatnoj tematici baš zbog spoznaje da ta radnja nije sasvim nemoguća. Potpuno nemoguć, i zato čak i manje stresan, barem za ljubitelje tog žanra, jest horor “Gost” (Host) koji govori o šestero prijatelji koji tijekom pandemije odluče prizivati duhove putem Zoom aplikacije. U filmu Roba Savagea scene uistinu izgledaju kao sa Zooma što je otvorilo mogućnosti za neke nove strašne elemente. Govoreći o neobičnom snimanju, treba istaknuti i projekt HBO-a “Kod kuće” koji je započeo u lipnju u Španjolskoj. Tada je pet španjolskih redatelja predstavilo pet priča u kojima blokada tijekom pandemije koronavirusa predstavlja katalizator za preispitivanje njihovih života. Priče su snimane mobilnim telefonima u njihovim kućama, a potom su se projektu pridružile i Poljska te Finska tako da se kroz razne priče može pratiti kako su lockdown doživjeli ljudi u različitim državama. Pojavu raznih varijacija na temu pandemije komentira nam naš poznati filmski kritičar Mario Kozina koji kaže kako je “prelijevanje” teme pandemije u druge žanrove zapravo jako očekivano.
– Filmovi o pandemijama nisu ništa novo, ta je tema prisutna u filmovima sve od 30-ih godina pa sve do današnjih dana, samo smo nekad na njih gledali kao na zastrašujuću eskapističku zabavu, a sada je situacija malo drugačija. Ako govorimo o žanrovskom smislu, filmovi o epidemijama su bili zapravo varijacije na temu filmova katastrofe koji imaju razne motive, od izvanzemaljaca i čudovišta koji su pobjegla iz laboratorija do potresa i epidemija – kaže Kozina te dodaje kako će se sada situacija promijeniti.
– Film nastaje kao reakcija na velika i važna zbivanja. S obzirom na to da mi trenutačno živimo u jednoj pandemiji, to će definitivno utjecati i na film. S jedne strane, takvi će scenariji publici izgledati uvjerljivije. Samim time tema velike pandemije neće više biti vezana samo uz SF i horor-filmove. Mogu se napraviti, primjerice, uvjerljive drame, trileri, ali i romantične komedije na tu temu. Motiv pandemije izaći će iz sfere znanstvene fantastike i filmova katastrofe i moći ćemo ga pronaći i tamo gdje inače ne bismo jer je to trenutačno tema s kojom se većina ljudi može poistovjetiti. Naravno, svaki će žanr taj motiv iskoristiti na drugačiji način – ističe Kozina te zaključuje kako je to moguće jer kod takvih filmova nije riječ samo o nekoj katastrofi, primjerice o epidemiji, nego je epidemija u filmu, kao što je uostalom i u stvarnosti, nešto što narušava socijalne strukture na kojima počiva društvo i naša normalna svakodnevica.
Pandemija sve dosadašnje civilizacijske pretpostavke stavlja u pitanje i to je ono što u filmovima izaziva napetost i pokreće radnju, smatra Kozina te dodaje kako još treba pričekati da se vidi pravi utjecaj pandemije na filmsku industriju. – Mi sad živimo u “centru uragana” i tek ćemo vidjeti koje će biti konačne posljedice utjecaja koronavirusa na film kad u stvarnosti vidimo koje će biti posljedice na pojedince, međuljudske odnose, na ekonomiju, socijalne prakse… Mislim da ćemo tek tada dočekati neki relevantan film na tu temu – smatra Kozina te upozorava kako se neće promijeniti samo teme i žanrovi, već i načini snimanja te distribucije. Treba istaknuti kako je od dva pandemijska filma s početka ovog teksta tek “Iza zatvorenih vrata” pušten u kinodistribuciju, dok je “U lockdownu” pak odmah pušten na platformi HBO GO te na HBO-ovim kanalima. Da se ne rade samo novi filmovi o pandemiji, nego da se gledaju i oni stari na tu temu, ističe pak poznati redatelj Predrag Ličina, čiji je “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” naš jedini zombi-film. – Kada se nešto događa u svijetu, onda ti filmovi postaju popularni i ponovno se gledaju bez obzira na to koliko stari bili. Da je Trump uspješno izveo državni udar i uveo vojnu huntu, onda bi sad svi gledali “Salvador” i “Polja smrti”, a da se neki dobri izvanzemaljci danas spuste na Zemlju, sigurno bi najpopularniji film postao “Bliski susreti treće vrste”. Kada je prošle godine u ovo vrijeme izbila pandemija, postali su traženi upravo filmovi te tematike jer govore o nečemu što se trenutačno zbiva – kaže Ličina te nabraja neke od tih najpoznatijih filmova. Vrlo brzo nakon izbijanja koronavirusa pojavile su se i top-liste filmova koji govore o pandemijama pa je tako “Zaraza” Stevena Soderbergha iz 2011. godine bila na vrhu gledanosti, i to zbog velike sličnosti s koronavirusom. Gledatelji su se ponovno sjetili i filma “Izvan kontrole” još iz 1995. i korejske “Gripe” iz 2013. godine. Na ovim su se prostorima mnogi sjetili čak i filma “Variola vera”iz 1982. godine. – I sam sam na svojoj koži imao priliku osjetiti kako je trend napredovao jer su automatski počeli biti popularni i zombi-filmovi s obzirom na to da je i ta tema uvijek usko vezana uz neku zarazu, neku boleštinu. I tako sam ja imao sreću u nesreći da se “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” počeo prikazivati na HBO-u 1. ožujka prošle godine i bio je među najgledanijima, odmah iza “Kralja lavova”. Da nije bilo pandemije, sumnjam da bi bio baš na vrhu – kaže Predrag Ličina te dodaje da je, iako se u prošloj godini puno manje snimalo, pozitivno upravo to što su ljudi imali prilike pogledati neke dobre starije filmove koji su jako važni. Situacija je pritom bila posebno specifična u Hrvatskoj.
– Kada te uz pandemiju pogodi i potres, pomisliš da je uistinu kraj svijeta i počneš gledati sve filmove katastrofe, američke spektakle poput “Armagedona”, “Dana nezavisnosti”, “Dana poslije sutra” i slično... A zašto? Zato da vidiš da je njima ipak puno gore u životu od nas pa se tako malo tješiš, a i svi ti filmovi na kraju imaju sretan kraj pa to daje ljudima nadu – kaže Ličina kojeg ne čudi da se sada, s obzirom na potražnju, snimaju upravo takvi filmovi. Ipak, on smatra kako većina ipak neće progovarati samo o ovoj pandemiji, već će se radnja na neki način morati nadograditi, kao i u dosadašnjim filmovima koji su izašli. Predrag Ličina smatra, naime, kako je obični život, unatoč svim događanjima, i dalje puno dosadniji od filma.
– Kad bismo ovo što mi sad proživljavamo usporedili s filmom, onda smo tek na 10. minuti. Obični život je, u globalu, veoma dosadan, a u filmovima su izdvojeni i naglašeni oni zanimljivi trenuci. Budimo realni, ni ovo sada nije pretjerano zanimljivo jer mi svi sjedimo u kući i ne znamo što bismo radili. Osobno mi više nalikuje na neki komorni europski film dugih kadrova u kojem čovjek puši i zamišljeno gleda kroz prozor. Daleko smo mi od nekog američkog spektakla jer ova pandemija jednostavno nije toliko strašna kao što je bila, primjerice, španjolska gripa. Mi više proživljavamo neku dosadnjikavu dramu – kaže Ličina te zaključuje da se u “ovom filmu” ipak mora malo pojačati radnja.
Pritom daje primjer filma “Iza zatvorenih vrata” čija se radnja ipak odvija u 2024. godini uz pretpostavku da je situacija postala još gora i da je uveden totalni lockdown. – To je nerealno jer tako neće biti. U sljedećih godinu dana će se procijepiti većina ljudi i vrlo brzo ćemo doći do zaključka da je cijela ova situacija trajala dvije godine, ali to je “samo” dvije godine u povijesti svijeta koji je star nekoliko milijardi godina. Ništa. Mi, dakle, nemamo baš materijala za neki postapokaliptični ili distopijski film. SF je sam po sebi najdepresivniji žanr, posebice kad progovara o distopiji. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti veseli znanstvenofantastični filmovi, a oni su uglavnom zamišljeni kao neke SF komedije. SF u globalu predstavlja strah od života i svi najznačajniji filmovi tog žanra su jako depresivni i uvijek nam predviđaju veoma mračnu budućnost – kaže Ličina, a gledateljima ostaje samo nadati se da će daljnji razvoj ove pandemije u smjeru horora i SF-a ostati uistinu rezerviran samo za film.
