Naslovnica

Rodio sam se u Zagrebu, u sobi u kojoj je bio prvi ured dr. Tuđmana

Svi mi u sebi nosimo odgoj. Tako sam i ja poprimio od svog oca neke njegove crte. Naime, moj otac, kad god se iz inozemstva javljao majci i meni, nikada na adresi nije ispisao ime “Jugoslavija”, samo je adresirao mjesto i ulicu.
02. listopada 2010. u 11:33 0 komentara 1573 prikaza
perinovic
Foto: VL FOTO

Dr. Davor Perinović je ovih dana u žiži zanimanja mnogih znatiželjnika, posebice nakon pojavljivanja na svečanoj akademiji u povodu 20. obljetnice osnivanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH. Naime, ovaj ugledni sarajevski liječnik bio je prvi predsjednik ove stranke u BiH, u vremenu kada je to doista teško bilo. Kako je riječ o dijelu povijesti jedne političke opcije, dr. Davor Perinović pristao je na razgovor za Večernjak, iako je njegov otklon od politike prilično dug. U ekskluzivnom razgovoru dr. Perinović govori o do sada nepoznatim detaljima iz vremena osnivanja HDZ-a BiH u Sarajevu, koji je de facto osnivan u ilegali. Također govori i o svom odnosu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i opisuje svoj prvi susret s Gojkom Šuškom, a pri tome na zanimljiv način otkriva i neke do sada nepoznate detalje iz svoga života. Razgovor s dr. Davorom Perinovićem vodili smo u njegovoj obiteljskoj kući u Kalemovoj ulici u Sarajevu, u prostoriji i za onim istim stolom za kojim je rođen tadašnji pokret pod imenom - HDZ.

Djetinjstvo u Zagrebu

Na ulaznim vratima srdačno me je dočekala njegova supruga Ljubica, za koju se zasigurno može upotrijebiti narodna poslovica prema kojoj tri kuta kuće leže na ženi. Početak razgovora odveo nas je u djetinjstvo.

- Mnogi i danas misle da sam se rodio u ovoj kući u Sarajevu i da sam rođeni Sarajlija. To nije tako. Moje djetinjstvo je vezano uz Zagreb. Rodio sam se u Zagrebu, u Ulici Bečićeve stube na broju 2. Zamislite, to je zgrada u kojoj je nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj bio smješten ured predsjednika dr. Franje Tuđmana. De facto, rodio sam se u sobi u kojoj je on radio i djelovao na početku svoga političkog angažmana. U to vrijeme nisam samo sudjelovao u osnivanju sarajevskog HDZ-a, osnivali smo u ogranke u Republici Hrvatskoj.

Tako smo i na otoku Rabu prije dvadeset godina osnivali HDZ. Osobno sam organizirao i izvršio sve tehničke pripreme za dolazak Stipe Mesića, koji je tada govorio na skupu. Na Rabu imam dosta prijatelja i poznanika te sam nedavno i tamo bio pozvan na obilježavanje 20. obljetnice utemeljena HDZ-a. No, vratimo se priči o mom rođenju. Nakon te osnivačke skupštine na Rabu, Mesić i ja smo se vratili u Zagreb i trebali smo se susresti s dr. Franjom Tuđmanom. Tom prilikom je Tuđman primio i moju sada već pokojnu majku, koja mu je tom prigodom ispričala da sam se rodio upravo u sobi gdje je njegov ured.

On je bio toliko iznenađen tom pričom da je ubrzo primio cijelu moju obitelj i dugo razgovarao s nama. Kako je dr. Tuđman uvijek izgledao ozbiljno, bilo mi je tada nepojmljivo da se on igra i šali s mojim sinovima koji su u to vrijeme bili mali. Bila je to, kako danas vole kazati, “kava s predsjednikom”, ali s pravim predsjednikom. Inače, ja sam djetinjstvo proveo u Zagrebu i zahvalan sam Bogu što mogu reći da sam imao lijepo djetinjstvo. U Sarajevo sam doselio 1956. godine. Ovu kuću u kojoj danas živim, sagradio je moj djed inače poznati profesor latinskoga jezika Vladimir Perinović, i to na “simboličan” datum - 10. travnja 1941. godine. Moj otac je također bio liječnik, ali je nakon završetka rata uvršten u skupinu ljudi poznatijih u to vrijeme kao nepoćudne. Tako su moj otac i još jedan poznati liječnik iz Zagreba, mislim da je riječ o dr. Horvatu, po kazni 1949. godine premješteni u Sarajevo. Kako sam se ja rodio godinu kasnije, majka i ja smo sve do 1956. godine živjeli u Zagrebu.

Dvojbe oko Tuđmana

Kako je o dr. Davoru Perinoviću u vrijeme njegova političkog angažmana bilo kontroverznih mišljenja, razgovor smo nastavili upravo o toj temi. - Uvijek me je više zanimala znanost i moj liječnički poziv od politike. Ali svi mi u sebi nosimo odgoj. Tako sam i ja poprimio od svog oca neke njegove crte. Naime, moj otac, kad god se iz inozemstva javljao majci i meni, nikada nije na adresi ispisao ime “Jugoslavija”, samo je adresirao mjesto i ulicu.

S druge strane, uvažavajući našu obiteljsku tradiciju, jer mi smo godinama bili vezani za župu sv. Josipa na Marijin dvoru. U tom kontekstu podsjećam da je između šezdesetih i sedamdesetih godina u Sarajevu bila zabrana prodavanja borova u vrijeme Božića. Tih godina smo željeznicom naručivali borove iz Zagreba, a na mjestu gdje smo ga okitili, morala je biti spuštena roletna da se ne bi vidio. S druge strane, dio obitelji moje supruge stradao je na Bleiburgu, a tijela tih ljudi nikad nisu nađena. Dakle, sve je to, kao i niz drugih činjenica, utjecalo na stvaranje nekog otpora prema totalitarnom komunističkom režimu.

Istodobno, tada sam upoznao don Antu Jelića, koji je bio župnik u župi na Marijin dvoru. Često smo se susretali i razgovarali te našli zajednički jezik u mnogim stvarima koje se tiču političkih zbivanja u to vrijeme. Osim što je bio naš svećenik dušebrižnik, u to vrijeme s njim sam postao dobar prijatelj, i to je tako i danas. Smatram ga jednim od najvećih intelektualaca, iako on, onako skroman, to nikad ne bi priznao.

Najveće zasluge za moj politički angažman ima upravo don Ante Jelić. Jedne večeri smo razgovarali o tadašnjem političkom ozračju u bivšoj državi. Tom prigodom mi je donio Glasnik HDZ-a iz Zagreba. Bio sam tada impresioniran sadržajem. Kod mene su se javile dvojbe oko toga gdje se angažirati. Dvojio sam između Veselice i Tuđmana. No, nakon dužeg razgovora don Ante Jelić mi je kazao: “Pokušaj se javiti u HDZ u Zagrebu.” Ja sam poslao jednostavno pismo u kojem sam naveo da sam impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta te da želim surađivati s njima.

Nakon desetak dana nazvao me Ivan Bobetko, sin Janka Bobetka, nakon čega smo dogovorili susret u Zagrebu. Nakon toga je već u drugom broju Glasnika HDZ-a u cijelosti objavljeno moje pismo. Tom prigodom sam se upoznao i s Jankom Bobetkom i tada je dogovoren susret s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Česta putovanja u Zagreb i moj sam boravak sam financirao, tako da je pola plaće tada odlazilo na to. Susret s dr. Tuđman je dogovoren u 23 sata u noći, a obzirom na to da je Udba tada sve pratila i bilježila. Sastanak je bio u Nazorovoj 59. Vrata nam je osobno otvorio dr. Tuđman i srdačno nas primio. Prvoga o čemu smo razgovarali, sjetim se i danas skoro svakog dana. To kao da me jednostavno proganja, a riječ je o njegovoj viziji stanja u BiH. Da smo ga ozbiljnije poslušali, siguran sam da bi Hrvatima danas u BiH bilo bolje. On je tada govorio, ukoliko se što ne poduzme, stanje za Hrvate će biti katastrofalno, upravo ovakvo kakvo je danas...

Ilegalci u Sarajevu

Nakon tog susreta počinju pripreme u organiziranju HDZ-a u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Mi smo tada djelovali u ilegali. Prvi koji su mi počeli pomagati oko osnivanja HDZ-a u Sarajevu bili su moji prijatelji iz župe, koji danas žive u Zagrebu, Zdenko i Mario Milošević. Ovdje moram naglasiti da je na svečanoj akademiji u Sarajevu izostavljeno ime jednog od najzaslužnijih ljudi koji su se angažirali oko osnivanja HDZ-a BiH u Sarajevu, a riječ je o pokojnom Nijazu Begiću. To je bio čovjek sličnih vizija kao dr. Tuđman, ali, eto, propusti se događaju. Nakon toga u osnivanje HDZ-a uključuje se Pavo Ilić iz sarajevskog naselja Stup, i to su bili ljudi koji su činili korijen HDZ-a Sarajeva. Sastajali smo se u mojoj kući u Kelemovoj ulici.

Sastanci su se obično odvijali u večernjim satima, premda se uvijek kroz prozor mogao vidjeti policajac u civilu koji je šetao ispred kuće. Jasno da je kuća bila pod prismotrom, pa smo neke sastanke držali i na kućnom tavanu. Sastanke i koordinaciju pripremala je moja supruga Ljubica. Znao sam da se telefon prisluškuje, stoga smo svi imali šifrirane poruke, koje su poneki put bile doista smiješne. Rijetko smo se sastajali tijekom dana. Bilo je tada i šikaniranja, kako na poslu, isto tako i putem anonimnih telefonskih poziva i slično. Takvo ozračje vladalo je sve do konvencije stranke koja je održana u Skenderiji.

Kako je na toj konvenciji dr. Davor Perinović smijenjen, nastavili smo razgovor o temi kako danas gleda na taj čin i kakvo mišljenje ima o dr. Franji Tuđmanu i Gojku Šušku.

Normalno, kao i svaki čovjek koji ima imalo taštine, bio sam pogođen i pomalo razočaran. Ali bio sam tada i dvadeset godina mlađi. Kada govorimo o Franji Tuđmanu prije dvadeset godina i danas, on je za mene i dalje najozbiljnija politička ličnost koja je obilježila noviju hrvatsku povijest. Naime, prvotno sam iz taštine bio ljut, međutim, te su emocije brzo splasnule. Točno je da se nisam slagao u svim segmentima s dr. Tuđmanom, no tek kasnije sam dobio poruku iz Zagreba da se zanimao za mene. Čak smo se trebali jednom prigodom i sastati, ali do tog susreta nije došlo. Međutim, i danas mislim da je dr. Tuđman bio najbolji predsjednik, bio je autoritet, vizionar i čovjek koji je na čelu Hrvatske države bio u teškim vremenima, agresije i rata. S druge strane Gojka Šuška sam upoznao prilikom putovanja u Sjedinjene Američke Države i Kanadu. To je bilo prvo hrvatsko izaslanstvo koje je pohodile ove zemlje, a u kojem sam bio i ja. Američku sam vizu tada dobio glatko s obzirom na moj raniji rad u NATO-ovoj bolnici u Zapadnom Berlinu. Zahvaljujući Šuškovu angažmanu nakon nekog vremena dobio sam i kanadsku vizu.

Juha Đurđe Šušak

Nikada neću zaboraviti kad smo skupa boravili u Otawi. Jedno jutro sam primijetio da nemam dovoljno košulja. Šušak me je uveo u jednu trgovinu i kupio nekoliko bijelih košulja, a poslije toga smo ručali u njegovoj kući. S nama je tada bio i Josip Manolić. Kako smo duže boravili na tom putu, domaće hrane smo svi bili željni. Stoga ne čudi da se i danas sjećam goveđe juhe koju je spravila gospođa Đurđa Šušak. To je najbolja juha koju su sam kušao u životu, uz dužno poštovanje kuhinje moje supruge. Što se tiče mog odnosa s Gojkom Šuškom, bilo je verbalnih okršaja, ali on je uvijek imao živaca do kraja o svemu raspravljati. Njegova najveća osobina je što je uvijek bio konkretan, a uz to bio je i elokventan.

Točno je da je Šušak učinio dosta toga za Hercegovinu, no smatram da je Bosna imala svog Gojka Šuška, možda bi i položaj Hrvata u Bosni bio znatno bolji. Ovo govorim zbog činjenice da sam ja za svoj povratak u Sarajevo nakon rata i useljenje u vlastitu kuću morao platiti 10 tisuća KM. Naime, u mojoj kući se tijekom rata uselilo nekoliko izbjegličkih obitelji. Kada se moja majka vratila, morala je dati tri tisuće maraka da se oslobodi dio kuće, jer joj nisu dali primirisati. Bilo je i prijetnji u to vrijeme, i na kraju kada je platila tri tisuće maraka, ušla je u kuću. To ju je dotuklo tako da je ubrzo nakon povratka na Novi Zeland - od muke umrla. Pokopana je u Zagrebu. Kada sam se ja vratio, morao sam dati još pet-šest tisuća maraka jednoj obitelji kako bi iselili s drugog kata moje kuće. Tako je izgledao moj povratak u Sarajevo.

Kada smo razgovor s dr. Perinovićem privodili kraju, otkrio nam je još jednu ‘pikanteriju’ koju je bilo vrijedno pribilježiti. Malo je poznato da je Muhamed Čengić od nas tražio da im pomognemo u osnivanju SDA. Tada je kod mene iz Zagreba došao Perica Jurić i angažirao se u pomaganju u organiziranju SDA. Bilo je to na inicijativu dr. Franje Tuđmana, ali eto i takve stvari se zaboravljaju, kazao nam je nakon ugodno provedene večeri prvi predsjednik HDZ-a BiH dr. Davor Perinović.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.