Zoran Predin, jedan je od najvažnijih slovenskih glazbenika, kantautor i frontmen legendarne mariborske pop-rock družine Lačni Franz. U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri objavio je 32 autorska albuma i tri zbirke poezije. Skladao je glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gipsy swinga, i nastupao po cijelom svijetu. U svojoj knjizi “Druga žena u haremu”, u izdanju Aquarius Recordsa, u jednom poglavlju osvrće se na Bosnu i Hercegovinu i prijatelje iz naše zemlje. Sa sjetom se prisjeća druženja s Brankom Đurićem - Đurom, piše o nesvakidašnjim upoznavanjem s Mirsadom Purivatrom, direktorom Sarajevo Film Festivala, suradnjom s novovalnim bendom Kongres i Goranom Bregovićem... Pet dana provedenih u BiH potkraj rata, kaže, zauvijek ga je promijenilo.

Ruševine u Mostaru

Nakon potpisivanja daytonskog sporazuma, u jesen 1995. dogovorili smo za kraj veljače 1996. s Mirom Purivatrom dva koncerta Lačnog Franza na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu... Iz Ljubljane smo doletjeli u Split, tamo su nas čekali hrvatski vojnici da nas odvezu do Mostara... Od bosanskog dijela Mostara nije ostalo skoro ništa...Usred takvog prizora su nas hrvatski vojnici iskrcali na jednom parkiralištu i otišli. Sa suprotnog kraja po nas su došli bosanski vojnici i odvezli nas na njihovu stranu. Oko porušenog svjetski poznatog mosta ostalo je čitavo samo nekoliko kuća.Dok smo brojali kamene blokove srušenog mosta na Neretvi, vozači su nas skoro panično pozvali k sebi i potom nas brzo sakrili u pokrajnju ulicu.

“Mudžahedini!”.

U dva moderna zlatno-srebrna kombija toyota, s crnim staklima, dovezli su se do zuba naoružani bradati fundamentalisti kojih su se bojali svi redom. Na sreću uskoro su se odvezli dalje. Vodiči su nas na brzinu nahranili, posadili nas u blindirana vozila i već smo vijugali kraj Neretve prema Sarajevu... Slike poslijeratnog Sarajeva Predina i društvo ostavili su bez riječi. Bombardirani grad smrdio je na pakao, željezo ugašeno vodom i pljesnivi pepeo. ”Iz uređenog svijeta došli smo među ljude koji su četiri godine živjeli u ratu.” Članovi benda su zatvorili usta i pretvorili se u uši. “Naši domaćini radovali su se našim nedirnutim dušama..., ali su svejedno nakon četiri godine morali nekome otvoriti dušu”...

Razglednica s Kariba

Koncerti Lačnog Franza koji su ih trebali razveseliti još su ih više uznemirili jer su im poručivali da bi i oni ostali takvi da nije bilo rata koji ih je zauvijek promijenio. “Gostovao sam na Radio Sarajevu i pokušao izreći što manje gluposti. Osjećao sam se kao razglednica koju je netko poslao s jedrenja na Karibima noćnoj smjeni tvornice tekstila”. Rastanak je bio jako težak. Nikad se više ne želim ni od koga tako oprostiti. Idući kući napola smo prokrijumčarili novinara srpskog roda koji je cijeli rat proživio u Sarajevu. U Mostaru, kad su nas opet preuzeli hrvatski vojnici, glasno je zaplakao. “Sve skupa nas je bilo veoma stid. Drukčije ne znam reći. Tih me pet dana zauvijek promijenilo”.

Prije 20 godina obećali su uvesti euro, ali nikada to nisu učinili: “Vlastita valuta pomogla nam je u izbjegavanju recesije”