Neka me spale, ali u Mostaru ja groba ne želim

Kad čovjek čita ove nezodoge koje je Mišo Marić doživio, a nikada sam ništa slično nije doživio, uistinu bi se rasplakao nad tugom ljudskoga postojanja i postojanja svih mogućih božijih stvorenja. Mene rastuži što se jednome simbolu nekadašnjega Mostara, kakavav je on god bio, tepa i danas javno i medijski, a on onda poeziše o svojoj sudbini, jer ovdje se ne radi o Mostaru, već o njegovome Mostaru, a to nije jednako, bar ne za desetine tisuća ljudi čiji je to bio Mostar i tada kad i njegov; šaljući poruku kako ovi današnji Mostarci zapravo - ne valjaju. Mene rastuži također što taj simbol tadašnjega Mostara ni jednom riječju čak ni danas ne može prihvatiti kako je težu i strašniju sudbinu od njegove prošlo tisuće i tisuće njegovih Mostaraca, bez kojih također, ne bi bilo ni tadašnjega Mostara, ali ni mostarskoga Miše.

.....nisu svi ljudi imali priliku, a bilo ih je vjerojatno daleko talentiranijih i za pjesmu i za poeziju i za vođenje anslambla, ali nisu mogli konkurirati iz nekih razloga, znade Mišo kojih i kakvih u tadašnjem prelijepom Mostaru ( nije da nije bio lijep) sjediti sa predsjednik valde SFRJ, zajebavati se s njim, niti je primitivizam tadašnjega predsjednika Vlade bitno drugačiji od recimo Rojsovoga primitivizma danas. E, sad, zamislite danas Mišu kako govori o Rojsu, predsjedniku Vlade!? Meni je uvijek fascinantno kako tipovi kao ovaj Marić ne mogu shvatiti da je upravo ta ljepota, ta idila kojoj je on bio na vrhu uz bezgraničnu moć na temelju običnoga svjetonazora, zapravo temeljni razlog što tadašnjega Mostara danas više nema. Nisu i nije mogao shvatiti da je takav Mostar kao fildžan kave ili kahve, koji će se jednom ispiti, koliko se god meračilo, ako netko ne napravi novu kavu. Danas su profesionalne žrtve, akko su nekada bili profesionalni Mostarci. Mostar je izgubio puno toga civiliziranoga, ali bez njih nije na gubitku.

\"Muharem krene, on zove: “Muhareme, prvo ih svratite u Banju, nek operu noge, kad sazuju opanke, utušiće ga”. I ovo je anegdota koje se naš \"Mostarac\" sjeća u tako kratkom intervju-u!? Što je pjesnik htio s ovim reći? Da ćee ga ugušiti ili \"utušiti\" smrad opančara koji su sada - Mostar. Da nikada nije biloo rata, da ga nitko nije nikada ni krivo pogledao, ovaj čovjek bi otišao iz Mostar. Razlog : On i slični ili su zaštićeni selektivno i eksluzivno od strane vicmahera Džeme ili ne mogu živjeti, jer nikada ništa izuzev ideološke pripadnosti nisu imali vrijednoga.

Zveč …šaljući poruku kako ovi današnji Mostarci zapravo - ne valjaju. Cijenim Vaše opširne komentare, hvala. Moje osobno mišljenje o danasnjim stanovnicima Mostara je jako blizu Mišinom. Ratne izbjeglice koje je vihor rata nanijeo u Mostar od 1992. do 1995.. nisu Mostarci, premda žive u njemu. Mostarci sa Korza, Tepe, Donje Mahale i Ilića, koji su se napili Radobolje, nisu se bili niti ubijali kao što rade današnji “Mostarci”. Žalosno, volio bi da nije tako. Oliver Cvitković, hvala na odličnom intervjuu.

Njegov Mostar je bio i ostao NAS Mostar. Desetine hiljada Mostaraca sirom svijeta a jos vise Mostaraca u sadasnjem Mostaru bi se mogli potpisati ispod ovog teksta!