Ove godine pola je stoljeća od smrti velikokladuške Coco Chanel, nadarene krojačice i šivačice Katarine - Kate Hrovat (rođena 2. studenoga 1912., preminula 9. ožujka 1976.) i 20 godina od knjižne objave njezinih vrlo dragocjenih sjećanja zapisanih, inače, od 1946. do 1951. godine.
Katarina - Kata bila je šesto dijete u domu roditelja Slovenaca te rođena sestra istaknutih velikokladuških revolucionara Viktorije - Vike Hrovat (rođena 1910., preminula 2008.) i Antona -Tone Hrovata (rođen 1915., preminuo 1941. godine). Njezin najmlađi brat Dragutin - Drago Hrovat (rođen 1922., preminuo 2012. godine) bio je ugledni društveni radnik i veterinar u Velikoj Kladuši - zapisao je Husein Sejko Mekanović, velikokladuški diplomirani povjesničar umjetnosti, o Katarini - Kati Hrovat.
- Još u mladosti Katarina - Kata teško je oboljela od plućne tuberkuloze, stoga su članovi njezine obitelji učinili doista sve što su mogli da je spase. I tako je došla u elitno lječilište Topolšica u slovenskom dijelu pokrajine Štajerske. Tu se zadržala od sredine 1940. godine do prvih dana svibnja 1941. godine. U svojim zapisanim sjećanjima istaknula je također napad Nijemaca i Talijana na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine te pljačku svega što je Nijemcima moglo koristiti u ratu. Tvrdila je kako je u tim danima hrana ipak bila sasvim dobra pa su oboljeli odlučili pojesti sve što mogu kako bi manje ostalo za Nijemce. Zanimljivo je kako je baš u blagovaonici - menzi lječilišta Topolšica 9. svibnja 1945. godine general Alexander Löhr (rođen 1885., preminuo 1947. godine) potpisao kapitulaciju njemačke vojske kojom je završen Drugi svjetski rat u Jugoslaviji.
Rečenicu iz sjećanja Katarine - Kate Hrovat »Pismo je iz Maribora od Vere I.«, inače zapisanu 14. veljače 1946. godine, Mekanović je uzeo za naslov svoje dokumentarne fotografske izložbe posvećene velikokladuškim Slovencima, koja je prije točno mjesec dana otvorena u Ljubljani.
"Danas je 15. svibnja 1946. godine. Vrijeme prolazi, ali uspomene ostaju. Sve te podsjeća na stare uspomene: da se 1. svibnja slavi svečano, a dosad za vrijeme Jugoslavije, nisi smio ni spomenuti, iako je naša kuća bila okićena 1. svibnja. Ako nikako nismo mogli -smjeli, mi bismo metli cvijeće u vaze pa na prozor. Sad u svibnju bilo je neko suđenje ubojici našeg Tone. Kako bih rado da je živ, da može danas slobodno raditi. On i Milan da su živi. Pomagali bi da Kladuša bude naprednija. Onaj bandit što je pomogao Milana uhvatiti suđen je 18 godina. Sve me to podsjeća na stare, ali bolne uspomene. Da su oni živi, kako bi sad oni radili! Sad je svršen oružani rat, nema borbe oružjem, ali sad je nastala političko-ekonomska borba... Mene jako tišti ta nepravda, ali ja slabo radim, slaboga sam zdravlja i danas ležim u krevetu i prebirem po starim uspomenama."
Otvori KEKS Pay
