U Franjevačkom muzeju i galeriji u Širokom Brijegu otvorena je izložba skulptura Sofije Naletilić Penavuše u povodu 110. obljetnice njezina rođenja. Izložene su 34 skulpture ove poznate širokobriješke naivne skulptorice, koje se nalaze u bogatom fundusu ovog uglednog hrama umjetnosti u Širokom Brijegu. Nazočne je uime Franjevačkog muzeja i galerije pozdravio fra Dane Karačić koji je dobro poznavao Babu Penavušu i družio se s njom. Fra Dani je pripala čast otvoriti ovu izložbu. Program je vodila Željka Šaravanja, a o djelima velike umjetnice govorio je povjesničar umjetnosti Tomislav Ćavar.
Bogat umjetnički opus
U katalogu ove izložbe Ćavar ističe da se ovom izložbom ponovno skreće pozornost na važnost Penavušina likovnog stvaralaštva te naglašava: - Penavuša je do danas najnagrađivanija širokobriješka umjetnica i umjetnica s najvećom međunarodnom reputacijom koja potječe iz ovih krajeva. Umjetnost Babe Penavuše od neprocjenjive je važnosti za zapadnu Hercegovinu, ali i za hrvatsku likovnu kulturu uopće. Njezin likovni izraz prepoznat je na globalnoj razini jer je izlagala u inozemstvu te dobila eminentne nagrade i priznanja. Postavlja se pitanje kako je samouka kiparica iz Širokog Brijega, bez likovne edukacije i bilo kakve druge formalne naobrazbe, mogla ostvariti globalni uspjeh u kontekstu naivne skulpture. Svijet u kojem je odrastala samouka umjetnica Sofija Naletilić Penavuša je svijet u kojem su mogli preživjeti samo snažni ljudi, tvrđi od kamena na kojem su “nikli”. To je vrijeme gladi, ratova, nepravdi i potpunog patrijarhata u zapadnoj Hercegovini. U razdoblju djetinjstva okružena je narodnim običajima koji su živjeli u simbiozi s kršćanstvom i ispreplitali se s poganskom tradicijom starih Slavena i Ilira kroz tradicijske priče, mitove i legende. Penavušu okružuju ilirske gomile, grudine, reljefi na stećcima, ornamenti na narodnim nošnjama, rutama i izravna komunikacija s prirodom. U takvu okruženju stvara se Sofijin likovni svijet i razvijaju svjetonazori. Snažna uživljenost u Bibliju, Sveto pismo i prirodu na način kako ju je doživljavao sv. Franjo bit će temelji za nastanak njezina likovnog izraza. Čitava paleta emocija i različitih oblika nakupljali su se godinama u njezinoj podsvijesti i u jednom trenutku, uslijed teške emocionalne situacije u kojoj se našla zbog gubitka sina, sve svoje potisnute osjećaje usmjerila je u drvene skulpture i počela se svakodnevno baviti umjetnošću.
Ćavar dalje dodaje kako je Penavuša počela stvarati skulpture iz unutarnje potrebe, tražeći izlaz u umjetnosti. Zbog svega toga njezina umjetnost nije mogla biti ništa drugo nego umjetnost snažnih, ekspresivnih formi i boja prožetih iskonskom mistikom i religioznošću hercegovačkoga kraja. Ekspresionisti s početka 20. stoljeća pokušali su se vratiti u taj svijet izvornog, ljudskog stvaralaštva s pomoću raznih intelektualnih studija i boravaka u muzejima domorodačke umjetnosti ne bi li dosegnuli ono izvorno u izrazu.
Zalog za budućnost
Ćavar nastavlja: - Penavuša je to uspjela prirodno, slijedeći svoj instinkt, njezino stvaralaštvo nije bilo opterećeno ranijim stilovima i zbog toga je mogla izravno doći do izvornosti. Penavuša svoje oblike posuđuje u prirodi jer skulpture radi od drva, nekada u volumenima skulpture ostavlja dominantnim karakter komada drva od kojeg je skulptura napravljena, a drugi put kiparskim intervencijama obrađuje skulpturu u željenu formu, brišući sami karakter drva i kroz sažete forme postiže snažne ekspresionističke dojmove. Uz definiranje forme, Penavuši je od presudnog značaja bojenje skulptura, čime im daje konačan pečat i dodatno naglašava njihov snažni karakter i volumene. Najčešće obrađuje teme iz Biblije, franjevce, životinje, narodne junake i sportaše, dakle, sve ono što je bilo dio njezina života. Fratre prikazuje skromno, pripijenih ruku uz tijelo, zbijenih valjkastih formi. Fratri poput dorskih stupova nose breme našeg naroda, skrušeni, u molitvi i meditaciji, a pod utjecajem romanike dobivaju spiritualne vrijednosti. Krista prikazuje kao prijatelja ljudi s hipertrofiranom rukom koja je sposobna zagrliti cijeli svijet. U skulpturama životinja ostavlja karakter drva i animalnu snagu životinje povezuje s animizmom i svjetonazorom da je sve u prirodi živo. Najčešće teme su joj ptice i kornjače, ali bavi se i ostatkom bestijarija poput medvjeda i divljih svinja. Pojedini prikazi, sova odjevena u odijelo i kornjača koja nosi ptice na oklopu, imaju nadrealne karakteristike i graniče sa snoviđenjima i fantastičnim. Priče o vilama i neobjašnjivim fenomenima iz prirode dodatno su razvijale bujnu maštu ljudi toga doba. Lokalne tradicije i svoje osobne religijske doživljaje Penavuša je na izniman način utkala u svoja djela. Zbog svega toga, kao zalog za budućnost, naša zajednica treba postati svjesna važnosti djela Sofije Naletilić Penavuše, izučavati njezin lik i djelo na satima likovne kulture, na likovnim studijima i studijima povijesti umjetnosti te izgraditi muzejsku instituciju za čuvanje njezinih djela kako bi u njezinoj umjetnosti budući naraštaji mogli tražiti nadahnuće i izučavati hercegovački izvorni likovni identitet. Onima koji su imali čast poznavati Babu Penavušu ostaje slika stabilne žene, poput stećka, snažnog hercegovačkog, katoličkog karaktera, dostojanstvene u svojoj klesarskoj pozi, mirnog i staloženog izraza lica, spremne na šalu i pošalicu.
Sofija Naletilić Penavuša rođena je 6. siječnja 1913. u Mokrom pokraj Širokog Brijega. Djetinjstvo je provela u roditeljskoj kući Penavić, djevojaštvo kod starije sestre u Brotnju radeći težačke poslove. Opismenila se u desetoj godini učeći od starijih sestara i od oca. Plela je i vezla, u čemu je iskazivala osebujnost. Godine 1932. udala se za Marijana Naletilića u obližnje Oklaje i rodila šestero djece. Udovica je ostala 1942. Kipove je počela raditi u 64. godini, a izradila ih je više od 7000. Dosad je imala 20 samostalnih i približno isto toliko skupnih izložbi. Posmrtno je dobila Grand Prix, INSITA ‘94. u Bratislavi. Preminula je u Oklajima 22. lipnja 1994.
