Fra Ante Pranjić Pilipović, svećenik koji je polovinu svoga svećeničkog radnoga vijeka proveo na više mjesta u domovini, a drugu polovinu s našim iseljenim hrvatskim ljudima u Švicarskoj i Njemačkoj, osjetio je potrebu napisati oproštajno pismo od nedavno preminulog akademika Dževada Karahasana, s kojim ga je vezala ljubav prema književnosti, jeziku i lijepoj riječi, ali i rodnom Duvnu koje ih je obojicu obilježilo.
Samo ime Dževad, ako se prevede s arapsko-perzijskoga, znači "plemeniti" ili velikodušni. Nije lako govoriti o čovjeku akademskom književniku koji je prešao granice ove države BiH, a nadvisio je mnoge europske granice svojim djelima i znanjem. Još teže je pronaći čovjeka s nepunih 70 godina, a da je bio tako učinkovit u svom književnom i dramaturškom djelovanju, pišući rasprave, eseje, pripovijetke, drame i romane, kao što je bio književnik Dževad.
Iz ovoga duvanjskoga kraja smo ponosni da je potekao takav pisac i intelektualni ambasador diljem Europe iz našega duvanjskoga Blažuja. Gdje god budu govorili o Dževadu, bilo to na ANUBiH u Sarajevu, ili u Njemačkoj u akademiji jezika i književnosti ili u gradovima Zagrebu, Grazu, Klagenfurtu, Beču, Salzburgu, Innsbrucku, Baselu, Berlinu, morat će reći da je rođen u Duvnu. Nama Duvnjacima mnogo znači to da je Duvno iznjedrilo takvoga akademskog književnika i dramaturga. Sagradio je most od našega Duvna preko cijele Europe. Uspostavio je veze s cijelim svijetom.
Prijateljstvo s franjevcima
S dvadesetak godina, nakon osmogodišnjeg i gimnazijskog školovanja, odlazi na studij u Sarajevo. Još je u Duvnu osjetio potrebu za velikim obrazovanjem. Dolazio je u naš franjevački samostan ovdje u Duvnu i uzimao pouku iz latinskog i grčkog jezika od naših franjevaca. Ta veza s franjevačkim profesorima nastavila se i u Sarajevu. Sarajevski franjevac fra Mile Babić bio mu je neraskidivi prijatelj u znanstvenim razgovorima, a pisao i pogovore kao u knjizi o jeziku. U fojničkom samostanu upoznao je i prve "inkunabule" preko franjevaca. Čuvao je to prijateljstvo sve do smrti. Otvoreno je isticao kako je bosanski franjevac - pisac iz 17. stoljeća fra Matija Divković u njegovu životu i radu imao iznimno važno mjesto. Znao bi reći: "Zar treba spominjati koliko je nobelovac Andrić pisao o franjevcima u Bosni". Divio se franjevcima koji su odlazili u inozemstvo na studij u Rim, Bolognu, Budimpeštu, Pariz, a uvijek se vraćali svom domu. "Taj franjevački dom bio je njihov zavičaj u samostanu, u franjevačkoj provinciji u Bosni. Znali su uvijek biti zavičajni i univerzalni, kao dobar roman ili drama, i na razne načine doprinosili su kulturi svoje Bosne", govorio je gosp. Karahasan. U akademskom pogledu Dževad Karahasan postigao je zapažene uspjehe u Sarajevu kao profesor komparativne književnosti BiH i tu postaje i član ANUBiH-a. U isto vrijeme piše svoja književna djela i urednik je časopisa "Odjek" i "Izraz". Temeljito je proučavao književnost na ovim prostorima. S 33 godine obnašao je ulogu dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Sredinom osamdesetih godina doktorirao je u Zagrebu na djelima Miroslava Krleže - "Gospoda Glembajevi". U 2022. godini u razgovoru će reći za Krležu da ga i nakon četrdeset godina vidi kao uistinu velikoga pisca. U 1993. godini zbog ratnih neprilika odlazi u Graz. U 41. godini života počinje predavati na sveučilištima u Salzburgu, Innsbrucku, Baselu i na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, ne zaboravljajući ni Sarajevo. Na svim tim sveučilištima dokazuje se kao ugledan europski književnik. Prima i više nagrada ili priznanja za svoja djela. Pokojni Dževad napisao je i objavio više od trideset naslova ili knjiga. Na dvadesetak jezika prevođene su neke njegove knjige. Za svoje djelo dobio je 13 nagrada ili priznanja, što domaćih što inozemnih. Donekle možemo upoznati osobnost i osobne stavove akademika Karahasan iz brojnih intervjua. Govorio je: "Iskustvo bolesti je jako zanimljivo. Bolest je normalno ljudsko stanje. Dozvolite mi da budem bolestan. Drugo iskustvo je blizina smrti. Imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na 'ti'. Ona je u meni otkako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla smrt. U neko doba prestao ja rasti, a smrt je nastavila. 'Smrti nema. Ako je i ima, ona oslobađa'. Dakle, nema ni jedan jedini razlog da se bojim. Kaže se da 'đavo nije crn kao što se čini'. Nemojte nikad zaboraviti da pored đavla ima Bog, imaju anđeli. Okrenimo se njima. Oni ne šire strah. Oni nas vole. Hvala!"
Pisac svjetskog priznanja
Austrijanci, Nijemci, Francuzi prihvatili su ga kao renomiranog europskoga pripovjedača. Karahasanova djela procjenjuju kao djela književnosti, filozofije i teologije u jednome.
Nakon svih tih knjiga ponovimo i izreku koju dodaje sam pisac: "Kažu da čovjek cijeloga života piše jednu jedinu knjigu". Pokojni književnik završio je tu knjigu za sve nas. Ta knjiga ostaje trajno među nama i za nas. Hvala mu.
