Josipa Galić, profesorica hrvatskoga jezika i sociologije, rođena je i odrasla u Širokom Brijegu. Jedna je od poznatijih humanitarki u BiH, ali i Hrvatskoj, o čemu svjedoče brojna priznanja. Srednju školu i fakultet završila je u Zagrebu, gdje danas živi i radi kao ravnateljica u ženskom Učeničkom domu Marije Jambrišak. U slobodno vrijeme volontira, putuje i fotografira. Afriku je posjetila pet puta. Ovaj put odlučila je provesti Božić u krugu osoba koje su je dočekale širom otvorenih ruku i ponudile joj najbolje što imaju. Bila je u Africi, točnije u Beninu. Tamošnji stanovnici, zbog mjesta gdje su se rodili, nemaju osnovne životne uvjete kao što su voda, hrana, struja. Nešto čime se mi, ponekad, u ovom dijelu svijeta razbacujemo. Otišla je tamo s prilozima dobrih ljudi, ali i srcem punim ljubavi, koja je itekako potrebna toj djeci. Na moju molbu Josipa je odlučila iznijeti svoje dojmove čitateljima Večernjaka.
Afrika te usiše
- Tako nekako započinju razgovori s poznatima i nepoznatima. Ideš opet!? Napola upitno, napola potvrdno. Nasmijem se od uha do uha i shvatim da je baš tako. U trenutku kada pomislim - ovo je moj zadnji boravak, Afrika me samo zaskoči i evo mene u zrakoplovu. Kao i pomisao da sam, nakon pet puta, možda u većem neznanju nego li sam bila prvi put. Za vrijeme mojih boravaka u Africi, točnije u Beninu, obično pišem neke svoje dojmove. Koje dijelim prijateljima i onima koje Afrika zanima. Afrika te ili usiše ili ispljune, tako kažu oni koji već jako dugo žive na afričkom kontinentu. Sada sam gotovo sigurna da je mene usisala one 2012., kada sam prvi put posjetila taj čudnovati i čarobni kontinent. U mojem djetinjstvu nije bilo interneta i dostupnih informacija. Tjedno se prikazivao neki dokumentarac, koje sam obožavala gledati. Sjećam se da sam upijala afričke savane i glas spikera koji bi se divio ljepotama afričke životinje. To je valjda ono prvo čega se prosječan čovjek sjeti kada netko spominje Afriku. Graciozna žirafa i dalje je moja omiljena životinja. Na kraju krajeva, žirafe su te koje su me prve pozdravile kada sam stupila na afričko tlo. Naime, zračnu luku okružuje jedan od prirodnih rezervata u kojem živi bogati životinjski svijet - priča za portal Večernjeg lista BiH Josipa. Sjeća se svega kao da je bilo jučer.
- Kako sam izašla ispred zračne luke i ugledala skupinu žirafa koje vire iznad žičane ograde. Bilo je kao u filmovima i dokumentarcima. Scena kao iz serije "Daktari" (doktor na svahiliju). Doslovno sam protrljala oči u znak nepovjerenja. Bile su stvarne i tako opipljive. Tako ja i dalje trljam svoje oči. Da mi je netko u mojem djetinjstvu rekao da će mi Afrika uistinu postati drugi dom, nasmijala bih mu se. Zapravo, ona je mnogo više od svih dokumentaraca i serija koje sam gledala. Ona je biser ovoga svijeta. Koliko naroda, plemena, tradicije, vjerovanja, jezika i bogatstva. Za mene je u onim formativnim godinama bila kontinent na kojem ljudi umiru od gladi. Nepravda svijeta. A, s druge strane, bila je osmijeh veličine afričkih savana. Uslijed svih svjetskih zbivanja, nije bilo moje Afrike. Ona bi u pričama, mislima i ideji stalno negdje izvirala. Pandemija koronavirusa nekako nas je na trenutak odvojila. Čim se sve počelo vraćati u normalu, u mojoj glavi počele su ideje. Otputovati tamo gdje se moje srce napuni kao nigdje. Uživati u pogledu na prekrasna prostranstva. Družiti se i upijati od mojih domaćina sve ono čime su bogati. Odlazeći tamo u počecima mislila sam da ja njima nešto darujem i donosim. Zapravo je obratno. Donesem im sebe. A odnesem kofere pune mudrosti, duhovnosti, smijeha, istinske životne radosti i veselja. Odnesem kofere pune ljubavi. One neiskvarene - istaknula je za Vecernji.ba Josipa.
Studeni je, stiže zima u Zagrebu. - Sve je u posljednje vrijeme sivo i tmurno. Odlučujem se konačno kupiti kartu za Benin. Idem tamo za Božić. Kao da mi je svanulo sunce i grije. Vikala bih na sav glas. Ljudi, ja idem opet tamo. Počinju pripreme. Počinje pakiranje i spremanje. Putujem u misiju Marijinih sestara od čudotvorne medaljice. Naime, upoznala sam ih 2016. godine, rekli bi neki, sasvim slučajno. A znamo svi da slučajno ne postoji. Boraveći prvi put u Beninu, razboljela sam se. Uhvatio me neki crijevni infekt. Boravila sam tada u sirotištu sv. Ivana Pavla II. u malenom selu Hondij. Sirotištu koje vodi afrički misionar u Hrvatskoj vlč. Odilon Singbo. Nazvao me i savjetovao mi da je najbolje da odem kod "naših" sestara da me malo oporave. Misleći pri tome na sestre koje su došle iz Hrvatske. U tom trenutku nisam ni znala da u Beninu postoji još koji Hrvat/ica. Reklo bi se, ostalo je povijest. Upoznajem u tom trenutku sestre Doroteju Dundjer iz Žepča, Maristelu Galić iz Posušja i Jacintu Petrović iz Žepča. Vrijedne službenice Božje koje već desetljećima djeluju u dalekom Beninu. Moram priznati da sam ostala ugodno iznenađena. Naoko već starije časne sestre pri prvom susretu. A, u biti, neustrašive žene. Ja si u svojoj glavi mislim, djelovati u jednoj takvoj zemlji toliki niz godina. Opstati prije svega. Zemlja u kojoj žene nemaju prava. Zemlja u kojoj je siromaštvo na svakom koraku. Govoriti ljudima o postojanju živoga Boga, a oni gladni. Upijala sam tada sve priče. Bila sam kao malo dijete, postavljajući tisuće pitanja. A zašto ovo? Zašto ovako? Pa kako je moguće? Jednostavno sam ostala fascinirana. Zapravo zadivljena. Sjećam se da sam pokušavala bilježiti sve te priče koje su mi pričale. Memorirati ih u svoje sjećanje. Da ih mogu pričati dalje. O nekim superherojima koji žive u vrijeme našega vremena. Pratila sam ih nekoliko tjedana u njihovu misijskom radu. Točnije, pokušavala sam ih pratiti. Kako rekoh, naoko već u godinama. Zapravo vrijedne radnice u Božjem vinogradu - priča za Večernji list Josipa.
Želja za pomoć
Počela ih je bolje upoznavati i želja je bila pomoći im. - Možda prvenstveno da svijet dozna da tamo u dalekom Beninu postoje Hrvatice koje vrijedno žive i rade. Upijam te priče i jednu prepričavam dalje. Sestra Doroteja i Maristela u Benin stižu prije 34 godine. Dolaze u zemlju s desecima lokalnih jezika, s bogatom tradicijom i poviješću. One iz bijelog svijeta dolaze na Crni Kontinent. S idejom prenošenja vjere. Kako prenositi vjeru nekome tko je gladan i neuhranjen, pita me sestra Doroteja? Gledam je i čekam odgovor. Nastavlja u hipu kako im i nisu imale što ponuditi osim biti s njima, učiti ih i moliti se s njima. Tako su zajedno prve dane i mjesec učili jedni o drugima. Dok lokalni ljudi nisu povjerovali u ideju postojanja Boga. Boga koji je nagnao dvije časne sestre da iz uređenog zapadnog svijeta dođu, ostave sve i budu s njima u gladi i radu - kaže Josipa.
O Beninu je učila kroz njih i s njima. - Zemlja za koju praktički nisam ni znala. Omeđena Nigerijom, Nigerom, Burkinom Faso i Togom. Zemlja koja ima veliku morsku luku Cotonou. Grad koji ima zračnu luku i ekonomsko je središte države. S izlazom na Atlantski ocean. Zemlju bogatu palmama, indijskim oraščićem i kikirikijem. Razvučenu od juga prema sjeveru. Juga, koji je bogat palmama i vezan je uz ocean, te sjevera, koji je bogatiji pamukom i prisutna je druga klima. Treći ih put posjećujem. Moj zrakoplov slijeće gotovo u ponoć. Skoro je Božić. Cijeli sam dan provela u zrakoplovu ili čekajući. Moram priznati da je i uzbuđenje na vrhuncu. Svoju sam zimsku jaknu ostavila u Zagrebu. Počela je sušna sezona. Stižu visoke temperature. Veselim se japankama. Izašla sam u zračnu luku, zapuhnuo me onaj afrički vrući zrak. Vlaga i vjetar koji nosi prašinu. Tu sam, kao da govorim samoj sebi. Čekam svoju prtljagu i pogledom tražim sestru Ivančicu. Naime, sestra Ivančica novo je pojačanje u redovima Marijinih sestara. Gotovo je dvije godine u Beninu. Osmjehuje mi se onako sestrinski i viče: - Dobro došla u Benin. Grlimo se i čestitamo jedan drugoj Božić. Govori mi kako je po mene došla motorom jer je gužva bila ogromna i nije mogla proći autom. Ipak smo spašene, vozit će nas prijatelji od vlč. Odilona, koji su također došli po volontere. Vozimo se u božićnoj noći, natrpani u veliki kombi. Skupina Hrvata. U tom mraku ja razvlačim osmijeh. Tu sam. Dišem. Božić je. Grlimo se, poznati i nepoznati. Ma nije li poanta Božića baš to. Dijeliti taj osjećaj unutarnje radosti. Zapisujem u svoj notes. Božiću, željno te iščekujem. Božić je. Nema onog klasičnog mirisa kolača i mamine kuhinje. Nema kolača. Nema žarulja i lampica. Nema hladnoće i smrzavanja. A u mome srcu ogromna radost - ističe za portal Večernjeg lista BiH Josipa.
Kaže i kako se do nje sklupčao jedan dječak.
- Sestra Ivančica mi govori kako je on dijete kojem treba pomoć. Govori mi kako ga mama tuče i kako mu je crkva utočište. Nastavlja priču kako mu planira pomoći preko salezijanaca koji primaju dječake. Gledam ga tako malenoga i mazim po leđima. Istodobno su krenule suze i neka spoznaja. Te se sjetim jednog posta koji sam netom dobila na mobitel. Da nas Bog nije trebao tamo gdje jesmo, ne bi nas tamo ni stavio. Mi možda sve i ne vidimo, ne osjetimo i ne znamo. Da naša dobrota, sekunda strpljivosti i gram dobrote mogu pokrenuti lavinu milosti. Nema slučajnih mjesta ni slučajnih susreta. Ima samo onih koji se pišu srcem i pamte za cijeli život. Vjerujem da ću to božićno jutro pamtiti cijeli život. Susret s tim malenim dječakom u crkvi grada Porto-Novo u državi Benin. Ritam bubnjeva, ples, radost, susret, suze i simbolika Božića. Zapisah onako podebljano: Kada se stol pospremi, darovi otvore, ostane žeđ za novim. Kada spasiš beskućnika, poviriš susjedu, pomogneš bratu, oprostiš prijatelju, doneseš nemoćnom, u srcu se dogodi Božić. Pun radosti i ljubavi. To nam svima želim - zaključila je.
