Nisam ništa pročitao o kulturi drugih naroda, ali odgovorno tvrdim da je to niža pojava - nekultura. Ovako bi počeo svoj esej o predrasudama kojima smo svakodnevno izloženi i čiji je ogledni primjer BiH koja je puna predrasuda.
Kad je prije 5-6 godina u Neumu bilo riječi o bogomdanoj različitosti, mene su neke sudionice skupa vukle za rukav da ništa ne govorim, a ja sam "očepio"... Krleža će reći: "Borba za slobodu čovjeka nije ništa drugo nego borba za oslobođenje od predrasuda".
Negacija slobode
Ovaj navod implicira zaključak da su predrasude negacija slobode; njezin unutarnji i nevidljivi okov. Pitamo se koje posljedice nastaju iz samih predrasuda i gdje nalazimo njezina glavna izvorišta? Jezgrovit odgovor sugerira nam Bertrand Russell kad kaže: "Strah je glavni izvor predrasuda i jedan od glavnih izvora okrutnosti. Čujete li ovo, vi bajni 'dušobrižnici'. Zar ste sakati bez alatke straha i ucjena?"
Na upit znate li što je bumerang ? - njihov očekivani odgovor glasi: "Ne kontamo!" Ucjene i strah mogu žrtvu gurnuti u mazohističke vode. Navodimo jedan empirijski prikaz: Rečeno metaforički, jedan je djelatnik ukazivao svom sujetnom pretpostavljenom na očite nepravilnosti, tj. kako dva plus dva ne mogu nikako biti pet, a na što je uslijedila neprimjerena reakcija dotičnog šefa koji mu je zaprijetio otkazom. "Nemoj me ucjenjivati, dragi šefe, tako ti punice i 'bijele štruce'". Takva je tortura dala porazne rezultate za našeg djelatnika koji se jadao svojim kolegama: "Čujte, kad malo bolje razmislim, šef je ipak u pravu." Za nadati je se da nas ovaj primjer neće navesti na pogrešnu generalizaciju.
"Beskorisno je čovjeku s predrasudama dokazivati neopravdanost njegovih predrasuda", pisao je Ivan Sergejevič Turgenjev. Vrlo poticajna misao dolazi iz pera Anaïs Nin koja kaže: "Ne vidimo svijet kakav jest. Svijet vidimo kakvi jesmo." Možda se najteže približiti odgovoru po pitanju kakvi doista jesmo. To je jedna od najtvrdokornijih predrasuda. Tako, primjerice, ako se ja osjećam superiornim, onda moram u očima svijeta biti sveznajući i nepogrešiv. Na taj način smo natovarili na svoja leđa opasnog tiranina. A budući da nemam premca u moralu, to me sili da neukom svijetu držim moralne lekcije, da ih izvedem na pravi put, dozovem pameti, itd. Ostaje otvoreno pitanje koji sve uzroci utječu na takav profil ličnosti. Popratne su pojave i posljedice takvog stanja opsesivno-kompulzivne radnje kako bi se očuvala krhka idealizirana slika o vlastitom ja. Zar to nije svojevrsna unutarnja tiranija? Stvar je još složenija ako nismo svjesni sebe kao podvojene ličnosti. Što nas zapravo vuče naprijed? Jesu li to nezdrave ambicije i karijerizam, te isključivi osobni interesi ili je u svemu tomu sadržana i sublimacija? Ali što reći kad ne postoji ni trunka sublimacije, a mi je vidimo, dok svoje bolećive ambicije koje iz nas naviru i kipte - ne vidimo. To je svojevrsni psihološki paradoks koji stoji na stajalištu da ono što je stvarno - nije svjesno, a da ono što je svjesno - nije stvarno. Često donosimo sudove o drugima uvjereni kako su naše procjene dobronamjerne i istinite, ali to ne mora uvijek tako biti. Naprotiv, sve ono što mislimo i tvrdimo, ne mora biti iskreno i istinito, pogotovu ako nismo svjesni da su naše ocjene i procjene "profiltrirane" kroz slojeve potisnute zavisti, mržnje, straha, napetosti. U tom smislu vrlo su problamatične tvrdnje kad netko viče iza glasa: "Ja, kao dokazana moralna ličnost, govorim istinu, i samo istinu. Slažete li s time, moji dragi poslušnici i poltronaši, da ne kažem, kukavice?"
Ono što stvara sraz i jaz između svijesti i stvarnosti su posebne forme predrasuda kao što su stereotipi, pogrešne generalizacije, ksenofobije, pa i glasine. Osvrnimo se ukratko na ove navedene pojmove. Stereotipi oslikavaju stvarnost u crno-bijeloj tehnici, stvarajući diskriminaciju ljudskog društva na "mi" - "oni", pri čemu se služe olakim etiketiranjima i anatemiziranjima onih potonjih, a sve u kontekstu osobnih interesa i "nepogrešivih" stavova i mišljenja. Ne treba onda čuditi kako ja iz rukava imam odgovor na sva pitanja. Na pitanje kakvi su Škoti, moj odgovor glasi - neviđeni škrci. A kakve su žene? Pa, to su lake žene, pogotovu kad iza takve tvrdnje stoji moja malenkost i slavni Napoleon... Potkrijepimo ovo jednom mudroslovicom: "On je doista daltonist za sve boje, izuzev crne".
Pogrešne generalizacije nastaju kada na temelju nedovoljnog broja slučajeva zaključujemo za sve slučajeve. (pars pro toto - dio za cjelinu). Navodimo jedan duhovit primjer. Kad je Englez stupio na francuski teritorij, od tri žene koje je susreo bile su sve plavuše. On potom telefonski javlja kući da su sve Francuskinje plavuše. Navodimo jedan drugi primjer koji, usput rečeno, zabrinjava. Sudionik rasprave demantira tvrdnju kako postoji sirotinja. Da je tako, veli on, uvjerio sam se kad sam vidio kako mnogi prolaznici nose pune vrećice. Na tragu pogrešnih zaključaka izvodi se pogrešna premisa da su svi ljudi isti. To umišljenom "popravljaču svijeta" daje alibi da može "opravdano" sankcionirati i nevine ljude, posebno one koje prezire i mrzi jer je poznato da nema čovjeka koji nije bez grijeha.
'Ne' homogenizaciji
Kažimo riječ-dvije o ksenofobiji. To u prijevodu znači strah (fobiju) od stranaca. Riječ je o paranoidnoj sumnjičavosti (podozrivosti) ne samo prema strancima, već i prema poznanicima. Na koncu, ukratko o glasinama. Jedna konstatacija najbolje ilustrira nastanak tog fenomena. Ispitanicima je zadano da od usta do usta, od uha do uha, prenesu, što je moguće vjernije, početnu informaciju. Na kraju lanca i na veliko iznenađenje, prvobitna je informacija izgubila na svojoj originalnosti i poprimila posve drugačiju formu i sadržaj.
Metaforično rečeno, ako sam dao prijatelju svoju "šarenicu" i zamolio ga da je vrati istu onakvu kakvu je dobio, ipak je on nju nesvjesno prekrojio izvukavši iz nje neku postojeću pređu i umetnuvši neko svoje predivo.
Jedan od načina u prevladavanju predrasuda je prihvaćanje svijeta u njegovoj različitosti i raznolikosti nasuprot uniformiranosti i homogenizaciji.
