Kada putnici uđu u zrakoplov i stvari stave u pretince iznad sjedala, po ustaljenom pravilu oglasit će se osoba ukrašena simbolima tvrtke i nacije te s osmijehom ohrabrenja reći: “Vežite se, polijećemo”. Današnjom kolumnom odlučio sam odletjeti na početak druge polovine prošlog stoljeća i vratiti se u njegove devedesete godine. Bit će zanimljivih uzleta, poniranja i slijetanja. Zato savjetujem, vežite se. Proletjet ćemo kroz grbava desetljeća nemirnog vremena. Slavni engleski premijer i nobelovac Winston Churchill jednom je prilikom napisao: “Više je načina na koje se može lagati. Jedan od najboljih su memoarska sjećanja”. A ja sjećanja ove kolumne prepuštam čitateljima na rendgensku provjeru njihove čestitosti.
Kada je Versajskim, Jaltskim, Teheranskim i inim sporazumima svijet, osobito na našem europskom kontinentu, podijeljen u interesne zone, svatko je počeo živjeti po zadanim ideološkim pravilima. Tako i nikako drugačije. Svijet na Zapadu počeo je izgrađivati parlamentarnu demokraciju, tržišno gospodarstvo i sustav temeljnih ljudskih prava i sloboda. Na drugoj strani, iza “željezne zavjese”, narodi različitih povijesnih, gospodarskih, kulturnih i duhovnih dosega živjeli su u nametnutim zajednicama i unificiranim načinom života. Temeljna ljudska prava i njihova zaštita bili su apsolutna nepoznanica. Odstupanja od ideoloških zasada etiketirana su kontrarevolucionarnim ponašanjem i surovo, bez milosti, kažnjavana.
Povijest bivše države svjedoči o sudbinama Andrije Hebranga, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, perjanicama državnog i društvenog uređenja. Jedan je “pretjerao” u konfederalnim razmišljanjima, drugi rano počeo “mućkati” glavom, a onaj treći zalegao i s golim pendrecima i otocima počeo stvari uređivati. Svatko od njih platio je slobodu razmišljanja i ponašanja. Jedan je ostao bez glave. Drugi bez vlasti, a onaj treći u zatvoru počeo pakirati kovčege i čekati priliku za bijeg od onoga za što se predano borio. Svaki ozbiljan znanstvenik, filozof, duhovnik i pjesnik reći će da je komunizam na dugo razdoblje zaustavio povijest i s njom svaki prirodni razvitak društvenih odnosa. Mali narodi ta su vremena tragično platili. No, i takav odnos pobjednika nije iz svijesti mogao izbrisati sjećanja na godine stradanja, ponašanje progonitelja, nekadašnje granice, tradicijske afinitete i animozitete, na svoje velikane, saveznike i prijatelje. Pad komunizma i njegova ideološkog sustava povijesnog je značenja kao što je bio i pad Rimskog Carstva. Nova vremena donijela su i nove obveze. Kako zaustaviti pojave revanšizma, nacionalizma, ksenofobije i drugih štetnih pojava koje iz dana u dan niču na krhotinama jedne ruševine? Svaki kraj naše bivše zemlje disao je na svoj način.
Nad zapadnom Hercegovinom vladala je avet straha, nesigurnosti i izolacije. Kraj i njegovi ljudi okovani nametnutom hipotekom neprijateljstva živjeli su zbijeno na prostoru između planina Biokova i Čvrsnice. Vrata prema Mostaru, kao prirodnom, političkom, gospodarskom, duhovnom i kulturnom središtu, bila su hermetički zatvorena. Tamo se odlazilo samo po pozivu represivnog državnog aparata, Okružnog suda i zatvora. Šezdesetih godina prošlog stoljeća zapadna Hercegovina spas je tražila u gastarbajterstvu. U odlascima u Njemačku, Austriju i Švicarsku.
Jedan praktičan političar shvatio je da u takvom odnosu ima pretjerivanja i da to ne smije dugo trajati. Počeo je otopljivati odnose, odlaziti prema Širokom Brijegu i nekoga zapošljavati izvan službi vojnog i državnog aparata. Zato i danas u zapadnoj Hercegovini postoji prijateljsko sjećanje na Džemala Bijedića. Kada je sredinom šestog desetljeća prošlog stoljeća, na narodnom mitingu u Čitluku, Cvijetin Mijatović, političar državnog ranga, rekao: “Iza nas su vremena u kojima je i ovdje bilo teško živjeti s hipotekom imena Hrvat”, svanulo je novo proljeće. Mostarske kapije počele su se lagano otvarati. U graditeljskim i trgovačkim poduzećima ponetko se počeo zapošljavati. Uz preporuke i provjere, netko i u vojnom poduzeću Soko.
Na početku odvjetničke karijere u dolini Neretve započeo je proces eksproprijacije nekretnina, isušivanja močvarnog zemljišta i stvaranja moćnog agronomskog kompleksa. Plodna dolina od Metkovića do Ploča i Blaca, puna vode i sunca, navijestila je preporod cijelog kraja. Moj nadređeni, legendarni mostarski odvjetnik Ivo Čizmić zastupao je Poljoprivredni kombinat. Postupci koji su vođeni pred Općinskim sudom u Metkoviću bili su jednostavni i idealni za početak odvjetničke prakse. Često sam išao u Metković. Ujutro, kada bih došao, kratko bih zastao u hotelu Narona. Tu, najčešće na terasi okrenutoj prema gradskom parku i rijeci Neretvi, upoznao sam nekoliko tamošnjih profesora i sprijateljio se s njima. Među njima najstariji, najagilniji i nekako najumniji bio je dr. Ivo Jurić.
U glavi tog povjesničara rodila se ideja o podizanju spomenika Stjepanu Radiću, neprijepornom vođi hrvatskog naroda u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Slušali smo ga. Divili smo se njegovom htijenju i pripovijedanju. Često smo se šalili i govorili: “Dobro Ivo, ako u ova gruba vremena podigneš spomenik Stjepanu Radiću, mi ćemo tebi. Odmah. Neka vas zajedno. Jedan uz drugog. Ovdje, u parku ispred hotela, uz Neretvu koja tiho plovi i žubori možete u miru raspravljati o povijesnim temama, dvojbama i mijenama.” Svoju ideju prof. Jurić doveo je do kraja. Nekoliko dana pred svečano otkrivanje spomenika jedan, sve do umirovljenja, politički djelatnik, potaknut upornim postupcima Dušana Dragosavca i Jure Bilića, čelnika CKSK-a Hrvatske poručio je: “Na otvaranju spomenika Stjepanu Radiću ne smije govoriti Franjo Tuđman, dokazani hrvatski nacionalist”. Dolina Neretve, Dalmacija i zapadna Hercegovina bile su na nogama. Spomenik Stjepanu Radiću otkriven je u najsvečanijem ozračju pred desetak tisuća ljudi.
Na drugoj strani, u susjednoj zapadnoj Hercegovini, zbrajale su se žrtve hrvatskog proljeća i propitivalo gdje je tko bio i što je radio u vremenu općeg nacionalnog košmara. Kada je 10. rujna 1973. “Slobodna Dalmacija” objavila pismo (br.129/73) Socijalističkog saveza radnog naroda Dalmacije i upozorila hercegovačke općinske odbore saveza komunista, nastali su muk i zaprepaštenje:
“Ne dirajte ga. Neka ostane na istoj funkciji i zacrtanoj liniji Saveza komunista i pisma druga Tita. U doba euforije, nacionalizma i šovinizma on je pružio svestranu pomoć u raščišćavanju kontrarevolucionarnih ponašanja u ograncima Matice hrvatske”, pisalo je.
Unatoč svemu, zapadna Hercegovina se uspravila, oporavila i snažno korača naprijed. Ispred svih. Sa zadovoljstvom sam prije nekoliko dana pročitao da je mala, mlada i marginalizirana općina Čitluk danas najbogatije administrativno područje u BiH.
Zagrebačko-bečki dragulji
Davne 1942. na zagrebačkoj glazbenoj sceni zabljesnula je jedna mlada travnička djevojčica. Anđeoska ljepota i božanski glas, nakon dvije sezone, odveli su je tamo gdje dolaze najveći među najvećima. Odveli su je u Theater an der Wien. Tamo je ostala četrdeset godina kao najcjenjenija i nezamjenjiva članica Bečke državne opere. Kada je 2011. preminula, Bečka državna opera ustanovila je prestižnu nagradu naziva “Prsten Sene Jurinec”. U glazbenom svijetu to priznanje ravno je nagradi s imenom Alfreda Nobela. Ovim velikim ili najvećim glazbenim priznanjem okitile su se dvije svjetske megazvijezde Placido Domingo i Elena Garanča. U godinama najveće slave Sena Jurinec u Theateru an der Wien dočekala zagrebačkog dječaka božanskog glasa. Dočekala je Krunoslava Cigoja za kojeg je najstrožija kritika govorila da u cijelom svijetu nema takvog mladog tenora. Nakon prvih koncerata, austrijska i njemačka kritika okovala je mladog Cigoja zlatnim pohvalama. Jedni su govorili da je umjetnik bez premca, drugi da je svevišnji u njega utisnuo glas kakav se nigdje čuti ne može. Prošle su prve godine uspona i slave. “Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagorča”, pjeva slavni pjesnik. U naponu umjetničke karijere teška bolest pokosila je životnu putanju Krunoslava Cigoja. Pun optimizma i volje za životom on se punih četrdeset godina borio s ćudima teške bolesti. Nakon Arsena Dedića, hrvatska glazbena, umjetnička i društvena scena, u samo dvadesetak kolovoških dana, ostala bez još jednog umjetničkog gorostasa. Krunoslava Cigoja upoznao sam prije 25 godina. Sprijateljili smo se, posjećivali, dopisivali i na različite načine družili. U prosincu 1990. s Draženom Milasom, Branimirom Martincem, fra Andrijom Nikićem i fra Mićom Pinjuhom organizirao sam “Tjedan hrvatske kulture”. U prepunoj mostarskoj franjevačkoj crkvi Krunoslav Cigoj održao je koncert za pamćenje. Za ona vremena bio je to veliki iskorak. Na svojim leđima to je najbolnije doživjela mlada, danas jako afirmirana pjesnikinja Dijana Burazer. Nakon što je na oltaru franjevačke crkve čitala svoju poeziju, na nju se obrušio svatko kako je znao, mogao i umio. Naši prijateljski odnosi umnožili su se u vrijeme kada je Krunoslav obnašao dužnost atašea za kulturu RH u BiH. Njegov doprinos afirmaciji Mostarskog proljeća - Dana Matice hrvatske je neprocjenjiv. Do početka Mostarskog proljeća u gradu nije održana ni jedna operna predstava. S Krunoslavom smo gledali “Nikolu Šubića Zrinskog”, “Veselu udovicu”, “Aidu”, “Carminu Buranu” i još nekoliko najvećih opernih, operetnih i baletnih predstava. Družili smo se i na druge načine. Krunoslava Cigoja pamtit ću kao umjetnika, čovjeka i prijatelja kakvog je u životu ponovno teško sresti.
