Svaki međunacionalni incident u Vukovaru izaziva posebnu pozornost. Jer Vukovar je i dalje neuralgična točka i pojačano izaziva emocije u ostatku Hrvatske. Posljednjim incidentom neki misle da je prijeđena točka nakon koje nema povratka, jer je žrtva nasilja dijete od 13 godina. Mali Hrvat koji je na koronamaskici imao hrvatske simbole, a nasilnik kojem se ti simboli nisu sviđali policiji je znan 30-godišnji Srbin. Čak i u traumatiziranom Vukovaru, u kojem ima međunacionalnih incidenata počinjenih i s jedne i druge strane, napasti dijete jest novost koja ne sluti na dobro.

Mi koji gledamo sa strane možemo samo zaključiti da tamo netrpeljivost i neprijateljstvo eskalira. Eskalacije se očito pribojava i rođeni Vukovarac Dražen Živić s Instituta Ivo Pilar, koji kaže da Vukovar traži osjetljiv i pažljiv pristup te da to u političkoj svijesti onih koji bi trebali upravljati i donositi odgovarajuće političke odluke nije dovoljno prisutno. Misli da ovaj incident može biti znak drugim ljudima da je Vukovar nesiguran grad i da odluče otići. Živić, međutim, otkriva koja je rak-rana cijelog ovog procesa, jer tvrdi da je najbolje liječiti ratne rane i traume “ako krenemo od djece, a nećemo to učiniti ako su nam djeca i dalje razdvojena, ako se ne školuju zajedno, ako ne sjede zajedno u svojim razredima i ako ne surađuju”. 

Ta podvojenost kojoj su Hrvati i Srbi u Vukovaru izloženi doslovno od malih nogu, od vrtića, osnovnih škola, gimnazija, definitivno pripada nekom prošlom vremenu. Ta institucionalizirana segregacija na etničkoj razini ne postoji nigdje u ostatku Hrvatske. Kada bi i funkcionirala, a vidimo da to u Vukovaru nije slučaj, ona bi bila sramotna. Tko u Hrvatskoj može biti ponosan na rješenje da se djeca umjetno razdvajaju od malih nogu. Ta je segregacija uvedena poslije 2000. i uopće nije bila predmet Erdutskog sporazuma s kraja 1995. o mirnoj reintegraciji. Vesna Škare Ožbolt koja je vodila taj proces, danas će kazati kako je odvajanje djece počelo nakon 2000., na traženje Milorada Pupovca. Činjenica je da su i Pupovac i lokalni Srbi tada bili zabrinuti i plašili su se da će njihova djeca biti asimilirana. No 21 godinu poslije svi razumni vide da se ta segregacija pretvorila u stvaranje jezgri nerazumijevanja i netrpeljivosti. Straha od asimilacije više ne bi trebalo biti, jer se ne događa nigdje u ostatku Hrvatske gdje se Hrvati, Srbi, Talijani, Mađari, Romi i ostali ne odvajaju, već školuju zajedno, a postoje rješenja da, uz svu silu dodatnih i dopunskih nastava svaka manjina sačuva svoj nacionalni ponos i tradiciju.

Kao nepojmljiv i grozan, napad na dijete osudio je i Pupovac, kao i Boris Milošević. No, za razliku od Miloševića, koji apelira na smirivanje tenzija i građenje atmosfere pomirenja, Pupovac problem vidi u novom/starom gradonačelniku Ivanu Penavi više nego u nasilniku, koji je i sam traumatiziran jer su mu u ratu poginula oba roditelja. Penavu je optužio zbog namjere da se u sljedeće četiri godine bavi ukidanjem manjinskih škola. I protiv čega će se on boriti. Što znači da će uvjetovati svoju potporu Vladi Andreja Plenkovića time da se ne mijenja postojeći školski sustav u Vukovaru. Bez obzira na to što Pupovac sada među vukovarskim Srbima ima tek trećinu nekadašnjeg utjecaja, on se i dalje ponaša kao da je 100-postotni lider. 

Naravno da se problem segregacije malih Hrvata i Srba u Vukovaru ne može riješiti silom, jer se do razumnog rješenja gdje bi za početak mali Hrvati i Srbi pohađali nastavu u istoj zgradi i istom turnusu pa se družili barem preko školskog odmora, mora doći dogovorom. Ne smije, dakle, ni Penava povući takav potez bez dogovora s lokalnom srpskom zajednicom. Vesna Škare Ožbolt, smatra pak da je zadržavanje segregacije u Hrvatskoj 2021. – čisti idiotizam.

Inicijativa za rješenje problema treba doći od vukovarskih gradskih vlasti, koje su 20 godina propuštale to napraviti, nego su radili kompromise i trule koalicije, zadržavali privilegije, a nitko nije radio s ljudima. Po njoj je u Vukovaru stvorena situacija poput one u ekspres-loncu i sve ukazuje na to da će taj lonac jednog dana, uskoro, eksplodirati. Bilo bi logično, s obzirom na to da su Plenković i Pupovac u svojevrsnom političko-ljubavničkom zanosu, da sada pokušaju riješiti vukovarski gordijski čvor. Postavlja se, naravno, i pitanje uviđaju li lokalni Srbi da segregacija kroz školstvo, pa i nastavak školovanja u Srbiji, primjerice, njihovu djecu samo dalje odvlači i potiče na iseljavanje iz Hrvatske. Ako to ne shvaćaju, znači da im to i nije bitno. Kako da se, dakle, politički Zagreb i Vukovar dogovore kad Plenković i Penava uopće ne razgovaraju niti to čine Pupovac i Penava. Uglavnom, ne sluti na dobro, mogući su i nasilniji incidenti i erupcije jer sve vodi ka tome. Svi nešto u sebi gutaju, a nove generacije ne rastu zajedno. I onda jedni u drugima gledaju neprijatelje. Čiji je to interes?.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest