Hoće li najavljeni zakon o kazalištima, koji već godinama priprema Ministarstvo kulture i medija, podijeliti kazališne umjetnike? Ili ih je već podijelio, što bi se moglo pokazati jako opasnim? U javnost je negdje uoči Uskrsa (simbolično, baš na dan posljednje večere) iscurio najnoviji nacrt prijedloga tog zakona, oko kojeg se već (pre)dugo lome koplja. Čelnici većine strukovnih umjetničkih udruga pozdravili su neke izmjene u tom nacrtu, ali generalno su ipak ocijenili da taj dokument nije spreman za javnu raspravu, koju je onako preko noći najavila inače dosta oprezna ministrica Nina Obuljen Koržinek. Među tim buntovnim udrugama ipak se nije našlo i ono prilično važno i moćno društvo, i to Hrvatsko društvo dramskih umjetnika kojim predsjeda glumac Ivica Pucar, a koje, primjerice, organizira i dodjelu nagrada hrvatskog glumišta. Iako je Pucarovo ime i prezime bilo na dokumentu koji su udruge slale u Ministarstvo, on taj dokument nije potpisao jer mora zastupati i interese onih umjetnika koji nisu zaposleni u javnim kazališnim ustanovama pa ih se novi zakon, prema mišljenju nekih, manje tiče te ne žele biti a priori protiv njega. Njih više zanima zakon koji će urediti položaj samostalnih umjetnika među kojima ima jako puno glumaca koje uporno štancaju sve brojnije hrvatske glumačke visokoškolske ustanove, kako one javne tako i one privatne. A u novom nacrtu prijedloga Zakona o kazalištima samostalni umjetnici gotovo se i ne spominju. A ako se pročita taj osvježeni nacrt prijedloga Zakona o kazalištima, lako se može uočiti da su daleko najgore prošli baletni i plesni umjetnici. Njih se tjera da nakon samo dvadeset godina aktivnog plesanja nužno moraju u prekvalifikaciju ili ih čeka otpremninski “vritnjak”, i to bez puno priče. To doista čudi, budući da je poznato da je član ministričine radne grupe koja je pripremala nacrt bio i jedan uspješni hrvatski baletni umjetnik koji se dokazao i na ravnateljskom poslu, ali je i djelovao u inozemstvu i dobro zna da su baletni umjetnici čeljad koju se mora dodatno zaštićivati i stimulirati, a ne dodatno kažnjavati i obezvređivati. I to još u zemlji koja ipak ima deficit kulturnih potreba i kulturne potrošnje, pa i kulturnog menadžmenta, ali još uvijek ne i kulturne ponude. Naravno, dodatne faraonske ovlasti dobivaju intendanti nacionalnih kazališta i njihovi podčinjeni ravnatelji, kao i ravnatelji kazališta uopće, dok se radna prava samih umjetnika umanjuju i relativiziraju, u nekim slučajevima i prilično surovo. Smanjuju se, i to drastično, rokovi u kojima uprava neke kuće mora prekinuti ugovor na određeno vrijeme, čime se itekako utječe na umjetnička radna prava i statuse, što umjetnike dovodi u neizvjesnost i životnu nesigurnost koju će ova ratno-ekonomska kriza još dodatno otežati. Nakon što je nacrt prijedloga zakona objavljen, mnogi su umjetnici, sindikalci i čelnici udruga izrazili nezadovoljstvo. Spominjao se i izlazak na ulice te prosvjedna šetnja do zgrade Ministarstva u Runjaninovoj ulici, koja bi mogla okupiti umjetnike iz cijele države. Iz Ministarstva su stoga zatražili da im strukovne udruge ponovno pošalju svoje primjedbe, po tko zna koji put. Jer baletni su umjetnici svoje izrazito nezadovoljstvo ministrici demonstrirali i na sastanku oči u oči još u studenom prošle godine u foajeu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Tada se i moglo čuti da će novi zakon biti rekvijem za hrvatsku baletnu umjetnost, koja se već godinama muči s velikim problemima, a tu je riječ o tek 150 umjetnika... S kojima Hrvatska, čini se, ne može izaći na kraj, iako se veseli njihovim “Orašarima” na kraju kalendarske godine, u božićnim blagdanskim danima. Ali, baletni život je sve samo ne zašećerena bajka za najmlađe i one koji su ostali vječno mladi u danima kada po hrvatskim gradovima naveliko mirišu cimet i kuhano vino. Ministarstvo kulture i medija u mandatu Nine Obuljen Koržinek (koji sada traje dulje od šest godina) pokazalo je da ipak ne inzistira na lomljenju zakona (a onda i ljudi) preko koljena. Tako su i odustali od nekih svojih zakonskih inicijativa koje su izazvale žučnu reakciju kulturne javnosti koja je zaprijetila sveopćim buntom umjetnika, koji nije drag nijednoj vlasti. No ako su umjetnici nejedinstveni, državi će biti lakše provesti nepravedne i neprirodne reforme u kojima će najviše stradati baš oni najnezaštićeniji i najosjetljiviji, a to su baletni umjetnici, koji su u većini slučajeva strani državljani pa se i kazališne uprave i državni činovnici prema njima prečesto ponašaju maćehinski. A to nije ni uljudno ni kulturno niti je u skladu s navodno europskom hrvatskom političkom agendom, kojom se tako rado volimo pohvaliti. Pred Europljanima iz Bruxellesa.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura