Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Bi li Miroslav Škoro 
bolje vodio Zagreb od Tomislava Tomaševića

28. svibnja 2021. u 09:41 0 komentara 619 prikaza

Tko će nas na čelu Zagreba usrećivati iduće četiri godine? Profesionalni pjevač i gospodarstvenik Miroslav Škoro ili profesionalni političar i heroj ulice Tomislav Tomašević? Čovjek koji je cijeli život pjevanjem i biznisima punio svoj džep ali i proračun ili čovjek koji je cijeli život prosvjedovao i kao aktivist i čelnik udruga te kao zastupnik u Skupštini grada proračun samo trošio?

Tim pitanjima počinjem tekst jer su u sučeljavanju na HTV-u Škoro i Tomašević bili najstrastveniji i najgrlatiji kad su jedan drugoga optuživali zbog novca koji su zarađivali, nezasluženo zarađivali ili ga uopće nisu zarađivali. No u prihodima, primanjima i zaradama nisu anđeli ni jedan ni drugi, pa je ishod u tom nadmetanju, sportskim rječnikom rečeno, neriješen. Važnije je koliko poznaju Zagreb i što nude za najveći i najzamršeniji gradski sustav u Hrvatskoj.

Svjetonazorom sam Škori puno bliži, ali Tomašević bolje poznaje grad i njegove potrebe, konkretniji je kad govori o nedostacima koje treba ukloniti, o promjenama i projektima koji su nužni i o upravljanju gradom koje treba mijenjati te ga s manjim brojem dužnosnika i službenika učiniti štedljivijim i djelotvornijim. No Tomašević i njegovi suradnici koji se najviše spominju - Urša Raukar, Rada Borić, Vili Matula... – poznati su i po ideologiji, po isticanju ideološkog znakovlja i nazora, po Titu, partizanima, petokraki..., pa bi sigurno pobjeda Tomaševića bila i najava ljevičarenja i ultraljevičarenja, što bi moglo izazvati žestoka protivljenja pa i neugodne sukobe u glavnom hrvatskom gradu.

Osim što Škoro ima iskustva u gospodarstvu, u financijama, u upravljanju i tvrtkama i kadrovima, sigurno bi – što će nekome izgledati čudno i neuvjerljivo – i grad vodio s manje ideologiziranja i drama između različitih opcija. Zašto? On je zapravo vrlo umjereni desničar i konzervativac, tankoćutni pjevač u kojemu nema političke isključivosti a nekmoli ekstremizma kakvog je bilo među ljevičarima i ultraljevičarima iz Tomaševićeva kruga.

Zagreb je golem grad, ima gotovo milijun stanovnika koji su posebni i vrlo različiti po zavičajnom podrijetlu, urbaniziranosti, nacionalnosti, vjeri, po imetku i klasnoj pripadnosti, po uspomenama na Drugi svjetski rat (ustaše su razvlašćivali Židove i Srbe, mnoge, a među njima i ljevičare Hrvate, slali u Jasenovac, progonili i ubijali, a 1945. godine partizani su smaknuli na tisuće nevinih Zagrepčana), zatim, po u Hrvatskoj najvećem rasponu između najsiromašnijih i najbogatijih, pa i po međusobnoj podnošljivosti između skupina. Biti ideološki i politički isključiv u takvom gradu za političara nije probitačno, a moglo bi za njegovu politiku biti i pogibeljno.

Vjerojatno bi se kao gradonačelnik Škoro s time bolje nosio. S političkim neistomišljenicima Tomašević se sukobljava čak i u vlastitoj obitelji, s ocem, pa bi sigurno bio rizičan i za čelo Zagreba. Budući da je za Tomaševića u prvom krugu glasalo ipak samo nešto više od dvadeset posto svih zagrebačkih birača, možda bi nekim čudom Škoro i mogao pobijediti. Prije dvadeset, dvadeset pet i trideset godina zelenih gotovo i nije bilo, a lijevo-zelena opcija koja je u prvom krugu ovih zbora osvojila najviše glasova nije toliko uspjela zbog slabosti desnice koliko zbog slabosti SDP-a. Dakle, Škoro nije bez šanse. Ali pobijedio ili izgubio, desnica će morati dobro analizirati što je to u tridesetak godine hrvatske samostalnost Zagreb, čiji je prvi gradonačelnik Boris Buzančić bio iz HDZ-a, učinilo toliko lijevim. No nitko, pa ni desnica, ne bi trebao tragično doživjeti Tomaševićev izbor za prvog čovjeka glavnog grada. Jer, bude li i izabran pa uspješno radio u metropoli ono što govori u posljednje vrijeme, Zagreb bi bio na dobitku. No ako mu politiku budu vodili Vili Matula, Urša Raukar ili Rada Borić, ako i dočeka iduće izbore s pobjedom se na njima može pozdraviti. Zamislite da je na čelu stranke Možemo! bio i kandidirao se za gradonačelnika netko od njegovih “glasovitih” suradnika, od kojih su neki bili i poznatiji od njega, dokle bi stigao. Do najviše – pet posto. Možda nijedan čelni političar u Hrvatskoj koji je trijumfirao na izborima kraj sebe nije imao toliko već “afirmiranih” osoba koje bi bez njega bile beznačajne.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.