Svojedobno je nekadašnji američki predsjednik George Bush mlađi najozbiljnije razmatrao proširenje NATO saveza od Atlantika do Pacifika, čime bi NATO i formalno izašao iz atlantskog prostora, zbog čije je zaštite od tadašnje sovjetske prijetnje i osnovan 1949. godine. Varšavski pakt, hladnoratovski protivnik NATO-a, utemeljen je 1955., i to kao odgovor Moskve na ulazak tadašnje Zapadne Njemačke u NATO, iako je na konferenciji u Potsdamu na kraju Drugog svjetskog rata dogovorena potpuna demilitarizacija Njemačke i demontiranje njemačkih vojnih instalacija i vojne industrije, kako ta zemlja nikad više ne bi mogla zaprijetiti drugim državama.

Varšavski pakt raspušten je 1991. godine, neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza, što nije bio slučaj s NATO savezom, iako je bilo mnogo onih koji su smatrali da je raspuštanjem Varšavskog pakta i NATO izgubio svoj raison d'être. Amerikanci se, međutim, nisu osvrtali na takve primjedbe. Odnos NATO-a i Rusije odonda je prošao mnoge faze, no iako nikad nisu bili saveznici, jer taj je status bio rezerviran samo za članice, Rusi su za NATO tih devedesetih godina, što iz današnje perspektive možda izgleda neobično, postali partneri. Međutim, NATO je stalno tražio novi prostor za djelovanje. Svaki summit NATO-a u to je vrijeme bio "transformacijski", s obzirom na to da je savez očajnički tražio smisao svog postojanja. Paralelno s uključivanjem u američki rat protiv terorizma NATO se nezaustavljivo širio na zemlje koje su nekoć pripadale sovjetskom bloku. Tadašnja Bushova administracija željela je NATO, nakon što je pola stoljeća njegova misija bila ograničena na sigurnost zapadnog svijeta, globalizirati i pretvoriti ga u instrument američke borbe protiv terorizma, koji je u tom trenutku bio u fokusu američke administracije.

Američka želja da instrumentalizira NATO nije neočekivana. Unatoč formalnoj ravnopravnosti članica i činjenici da se odluke donose konsenzualno – što ovih dana pokušava iskoristiti Turska, koja traži ustupke za ulazak Finske i Švedske u NATO – Washington je uvijek imao glavnu riječ u savezu što ga je sam kreirao i većim dijelom financirao. Dovoljno je reći da Amerikanci za obranu izdvajaju dvostruko više od svih ostalih članica saveza zajedno, što je u stvarnom svijetu nemoguće ignorirati. I tako su Amerikanci u jednom trenutku nakon invazije na Irak u partnerstvo poželjeli uključiti svoje pouzdane saveznike Japan, Južnu Koreju i Australiju, čiji su se vojnici rame uz rame s Amerikancima borili u Iraku, no takve je planove Busha i njegovih jastrebova na summitu u Rigi 2006. spretno osujetila tadašnja francuska ministrica obrane Michèle Alliot-Marie, koja se prije toga oštro suprotstavila Bushovoj invaziji na Irak, s obzirom na to da tadašnja Francuska, baš kao i Njemačka, nije dijelila Bushovu viziju "globalnog NATO-a". Danas, međutim, ništa više ne može zaustaviti globalizaciju NATO-a. Ruska invazija na Ukrajinu toliko je promijenila geopolitičke okolnosti da na Zapadu nitko više ozbiljno i ne pokušava zaustaviti stvaranje azijske ispostave NATO saveza, koja bi Washingtonu trebala osigurati mogućnost obuzdavanja Kine i kineskog utjecaja u indo-pacifičkoj regiji. Američka strategija prema Kini ne razlikuje se puno od strategije prema Rusiji. Washington pokušava Kinu okružiti svojim saveznicima i zbog toga je uspostavljen četveročlani sigurnosni pakt nazvan QUAD, u kojem su, osim SAD-a, Japan, Australija i Indija. Međutim, taj sigurnosni pakt trebao bi, na inicijativu Washingtona, biti nadgrađen još jednim gospodarskim savezom, nazvanim Indo-pacifičkim gospodarskim okvirom (IPEF), koji će osim zemalja QUAD-a, uključivati i Indoneziju, Filipine, Brunej, Južnu Koreju, Novi Zeland, Singapur, Maleziju, Vijetnam i Tajland. Gospodarski okvir, IPEF, bit će komplementaran s američkim sigurnosnim okvirom za indo-pacifičko područje, s obzirom na to da i jedan i drugi savez, sigurnosni i gospodarski, imaju isti cilj – blokirati širenje kineskog utjecaja u indo-pacifičkoj regiji. Tim savezima, dakako, valja pridodati i nedavno osnovani vojno-sigurnosni pakt AUKUS, premda on okuplja isključivo anglosaksonske države – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju. Zahvaljujući AUKUS-u, Australija će dobiti podmornice na nuklearni pogon, čime će se znatno povećati zapadni vojni nadzor nad pacifičkim područjem. Sve to trebalo bi Amerikancima osigurati ponovnu uspostavu dominacije na tom području na kojem se nalaze najvažniji trgovački putovi i velika prirodna bogatstva, na kojem i Kina želi dominantnu poziciju, s obzirom na to da je riječ o području koje Kina smatra ili vlastitim teritorijem, poput Južnog kineskog mora, ili svojim dvorištem, na koje polaže posebno pravo. Ni Kina, naravno, ne sjedi skrštenih ruku. Nakon što je Peking nedavno šokirao Australiju i SAD potpisavši sveobuhvatni sigurnosni sporazum sa Solomonskim Otocima, koji Kini omogućava uspostavu vojne baze duboko u njihovu dvorištu, s obzirom na to da se Solomonski Otoci nalaze u južnom Pacifiku, daleko od kineskih granica, Kina je ovih dana uputila prijedloge sličnih sporazuma u prijestolnice deset drugih država južnog Pacifika. Uz sigurnosne i trgovačke sporazume, kojim njihovim ekonomijama nudi pristup unosnom kineskom tržištu, Kina tim državama nudi i milijune dolara pomoći, čime Peking pokušava u južnom Pacifiku ostvariti isto ono što Washington radi u njezinu dvorištu. Indo-pacifičko područje krije i novo potencijalno žarište, još opasnije od ukrajinskog. Naravno, riječ je o Tajvanu, otoku koji Kina smatra svojim teritorijem i na čije bi se vojno zauzimanje mogla odlučiti u sljedećem razdoblju. Zato je američki predsjednik Joe Biden prije nekoliko dana još jednom potvrdio da će Amerikanci, ako ga Kina napadne, Tajvan braniti oružjem. S obzirom na to da takva najava izlazi iz okvira dosadašnje američke politike prema Tajvanu, koja se temeljila na tzv. strateškoj dvosmislenosti i namjernom odbijanju decidiranog odgovora na pitanje što će Washington učiniti napadne li Kina Tajvan, neki su pomislili da je možda riječ o još jednom verbalnom gafu, po kojima je Biden poznat. Međutim, očito je da Biden otvorenom prijetnjom Pekingu zapravo želi spriječiti stvaranje "nove Ukrajine" na istoku Azije, zbog čega onda poručuje Kini da će se, ako se odluči na vojnu avanturu protiv Tajvana, morati suočiti i s američkom vojskom.

 

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura