Prije 20 godina maleno mjesto Polog bilo je u središtu pozornosti tadašnje Jugoslavije. Nenaoružani hrvatski narod stao je pred golemu kolonu tenkova, čelik i silu mašinerije bivše JNA. Minute neizvjesnosti, uporni narod i teški pregovori, na trenutke dramatično stanje, mijenjali su se kao kadrovi u napetome filmu. Slobodan Bobo Božić bio je na čelu Centra službi sigurnosti u Mostaru, a njegov ured praktično je bilo ‘istureno zapovjedno mjesto’ ...

Kažu da ste imali jednu od presudnih uloga u događanjima vezanim za zaustavljanje tenkova?!

Ma ja ne bih mogao reći da sam bio jedna od ključnih osoba. U trenutku zaustavljanja tenkova u Pologu nalazio sam se na položaju načelnika Centra službi sigurnosti u Mostaru i sukladno svojim ovlastima odradio sam posao koji jednostavno bila moja obveza i bio sam na raspolaganju ljudima koji su tada bili došli iz Sarajeva, u prvom redu tadašnjem članu Predsjedništva BiH i predsjedniku HDZ-a Stjepanu Kljujiću i ministru obrane gospodinu Jerki Doki. Ono što mogu danas reći kao posebnost jest moja neprekidna nazočnost u uredu tri dana i dvije noći za cijelo vrijeme dok su bili zaustavljeni tenkovi.

Rat je praktično već počeo u Hrvatskoj, koliko je zaustavljanje tenkova u tome smislu bilo važno?

Izravna reakcija za zaustavljanje tenkova bili su događaji iz Knina te zabrana da se bolnici za hendikepiranu djecu u Kijevu dostavi hrana i lijekovi. Zanimljivo ne međutim reći kako dobivam prvu infomaciju da je došlo po pomicanja tenkova. Bio sam u uredu u Mostaru i nazvao me načelnik Širokog Brijega gosp. Anđelko Mikulić i dosta dramatičnim glasom i ogorčenošću mi je rekao: ‘Da znaš neće oni proći granicu Širokog Brijega’. Ja sam poznavao godinama gospodina Mikulića i bio u korektnim odnosima. Ostao sam iznenađen i pitao ‘O čemu se radi?’.

Što vam je Mikulić prenio?

Rekao mi je ‘Zar ne znaš da je velika kolona tenkova krenula prema Širokom Brijegu? Odgovorio sam da mi je to prvi glas i da ću sve provjeriti. Čim smo završili razgovor ja sam pozvao jednoga kolegu.

To je zbivalo sedmoga svibnja 1991?!

Nakon razgovora s kolegom koji je provjerio i rekao je kako je ogromna kolona tenkova i vozila krenula iz grada, da ruše ivičnjake, oštećuju drvorede i idu u pravcu Širokog Brijega.

I na izlazima iz Mostara bile su postavljene zapreke za tenkove!

Da, bile su kasnije postavljene na lokalitetu Balinovca tj raskrižju Mostar-Široki Brijeg-Čitluk. Ono što je zanimljivo reći je da kada bi se kretale vojne kolone, tadašnja Armija je imala svoju Vojnu policiju, ali su i ouobičajeno civilnoj policiji najavljivali takve velike pokrete radi reguliranja prometa. Međutim, te najave nije bilo i na određeni način meni je to bilo razumljivo jer su za njih nakon višestranačkih izbora nastupile nove okolnosti.

I policija je za njih bila druga strana!?

Upravo tako. Uspostavljena je nova vlast, Predsjedništvo, Parlament. Iako nisam bio pripadnik niti jedne stranke, ja sam za njih ipak bio Širokobriježanin i nacionalist koji se nalazi na toj poziciji. Da je tomu tako javno je potvrdio i tadašnji načelnik Trebinja Božo Vučurević koji je nakon okrivanja da je vojska naoružavala Srbe u istočnoj Hercegovini u medijima mene nazvao ustašom iz Širokog Brijega koji je spriječio Armiju da radi svoj posao u Pologu i u Bileći.

Narod je stao, zaustavio tenkove u Pologu. Dosta je stvari poznato, ispričano, a neke su zaboravljene ili nepoznate. Kako je iz vašega kuta izgledala komunikacija s drugom stranom?

Po dobivanju informacije o kretanju tenkova i njihovu zaustavljanju u Pologu, izvijestio sam svog pretpostavljenog, tadašnjeg ministra gospodina Aliju Delimustafića. On je je svojom linijom informiranja upoznao Vladu i Predsjedništvo. Sjećam se da je taj dan zasjedao Parlament BiH i bilo je najavljeno da će odmah doćui gospodin Kljujić sa suradnicima helikopterom iz Sarajeva. Zbog nevremena nije se mogao spustiti u Mostar. U popodnevnim satima stigao je vozilima zajedno s ministrom Dokom i tadašnjim zastupnicima u Skupštini BiH, potpredsjednikom Marijofilom Ljubićem, Zdenko Ćosić, Mate Boban, Ivo Lučić. Praktično, mi u početku nismo imali nikakvih izravnih pregovora s predstavnicima vojske.

Koliko se sjećam gospodin Kljujić je na početku pozvao ljude da propuste tenkove!?

Kada se prvi put obratio okupljenim ljudima, oni su to shvatili kao provokaciju budući je tražio da propuste tenkove jer na to imaju pravo i da idu na vojne vježbe. Izviždali su ga i on je ostao bez riječi. Prekinuo je govor. Nakon kraćeg vremena ja sam se vratio u svoj ured u Mostaru i znam da se s puno blažim tonom nakon toga Kljujić obraćao narodu u Pologu. Gosp. Kljujić je nakon toga zajedno s gospodinom Dokom i tadašnjim gradonačelnikom Mostara Milivojem Gagrom u večernjim satima došao u moj ured. Tada sam istaknuo kako način obraćanja ogorčenom narodu koji je iskazao revolt na događanja u Hrvatskoj, neće dovesti do rješenja i da samo može komplicirati stanje. Budući je već bila noć rekao sam da moramo zaštiti narod i spriječiti bilo kakav incident. Aktivisti na licu mjesta, a što se precizno vidi iz knjige gospodina Zdenka Ćosića „Rat je počeo prije“ organizirali su redarstva kako bi spriječili izgrede.

Provokacija nije bilo?!

Na sreću nije. Isto tako u Mostaru su veliki doprinos u tome dijelu civilnih struktura oko sprječavanja bilo kakvih izgreda dali gospodin Petar Zelenika i pokojni Tihomir Mišić.

Kako je izgledala komunikacija iz vašega ureda budući je cijelo vrijeme bio jedan krizni stožer?

Upravo tako, ja bih rekao da je bilo ‘izmješteno zapovjedno mjesto’. Prvi naš kontakt s predstavnicima vojske bio je 7. svibnja kada nenajavljeno u večernjim satima dolazi general Milovan Zorc, inače Slovenac, koji je bio zapovjednik tih postrojbi sa svojim sjedištem u Sarajevu. Nikada ne mogu zaboraviti tu sliku kada general tzv. JNA, inače niži čovjek, ulazi sav preplašen i na hrvatskome sa slovenskim naglaskom kaže ‘Kaj se događa. Ja sam za vikend bil u Sloveniji...’. General je ovo govorio kao da je izvan aktualnog vremena i prostora i da nije znao za pokrete postrojbi. Sjeo je s nama i u razgovoru s gospodinom Kljujićem je pozvao da se spriječe izgredi te da se što prije riješi problem.

Kakvi su bili kontakti s drugim oficirima JNA, napose Pantelićem koji je bio zapovjednik u Mostaru i je li u to vrijeme general Momčilo Perišić kojemu se sudi u Haagu bio u Mostaru?

Ne, koliko se ja sjećam Perišić je u to vrijeme bio u Zadru, a u Mostar je stigao početkom 1992. Sjećam se jednoga sastanka na kojemu su bili generali Milan Torbica, Perišić, ministri Doko i Krstičević, Biljana Plavšić, gradonačelnik Čapljine Pero Marković i Mostara Milivoj Gagro, i kada je Perišić rekao kako imaju informaciju da je u području Kruševa prema Čitluku stacionirano preko 20 tisuća crnokošuljaša. Tako da se Perišić vezuje za kasnije razdoblje.

Ali s kim se pregovaralo od JNA i kakvi su ti razgovori bili?

Izravne pregovore s JNA vodili su predstavnici Širokog Brijega na samom licu mjesta. Ovi drugi pregovori su vođeni nakon dolaska generala Zorca preko Kljujića, predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića i jedni pregovori vođeni su na Helidromu u Mostaru. Sjećam se da je toga dana Kljujić razgovarao s ministrom Šuškom, a stupio je u vezu s Izetbegovićem kako bi ga upoznao sa stanjem. U jednome od razgovora mu je čak rekao: ‘Alija, tražim od tebe da u Mostaru zakažeš sjednicu ‘Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu’. To je, uvjetno rečeno, bilo najviše tijelo zaduženo za sigurnost u tadašnjoj Republici BiH koji su činili članovi Predsjedništva i najviši nositelji funkcija te određene osobe iz vojnih struktura. Kljujić je poručio da ‘Ako ne dođeš u Mostar, od sutra (Franjo) Boras i ja smo ti oporba u Predsjedništvu, kao i svi zastupnici HDZ-a u Skupštini’. To je bio jedan dosta težak razgovor jer je gospodin Kljujić na licu mjesta shvatio težinu cijele situacije i tražio je širu potporu za rješenje bez izgreda. A sljedećeg dana, 9. svibnja stanje je bilo najkritičnije.

Kako, što se događalo?

Počele su se puštati glasine i u uredu su me izvješćivali da Securitatea, zloglasna rumunjska tajna služba, poslala svoje specijalce. Dogodio se i poznati desant vojnih postrojbi na Vraniću i Dužicama u širokobriješkoj općini. Pokrenute su vojne postrojbe iz Čapljine prema Studencima, stigli su i specijalci na Helidrom u Mostaru, helikopteri su stalno nadlijetali. Kljujić toga jutra nije mogao doći do Izetbegovića koji je bio na prošrenoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije u Beogradu s 8. na 9. svibnja. Od prvog trenutka kad su došli, gospodina Kljujića i Doku upozorio sam da će nas pokrivati službe JNA i da toga moramo biti svjesni. I ta moja tvrdnja se potvrdila. U jutro 9. svibnja, dok smo sjedili u uredu gospoda Kljujić, Doko i ja, stigao je general Anđelić koji je zatražio da nazoči sastanku. Nakon što ušao i pozdravio nas, rekao je kako je došao na sastanak ‘Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu’. To je samo potvrdilo kako su prisluškivali razgovor Kljujića i Izetbegovića. General Anđelić je očito došao „opipati i snimiti“ stanje što se događa u mom uredu gdje su se u tom kritičnom vremenu locirali hrvatski član Predsjedništva i ministar obrane.

Što se dalje događalo toga 9. svibnja?

Nakon što se general Anđelić osobno uvjerio o kakvoj se ‘uroti’ tu radi, u uredu policije i nakon nepunih sat vremena gospodina Kljujića su pozvali na sastanak na Helidrom. Otišao je s Dokom, a mislim da je na sastanak došao i netko od dužnosnika JNA iz Sarajeva ili Beograda. Nije prošlo ni sat vremena iz ureda predsjednika Tuđmana zvali su i tražili gospodina Kljujića. Putem policijske radioveze zatražio sam kontakt da ga obavijeste o tome. Ali dežurni me izvijestio kako ne može uspostaviti veze u automobilu niti policajce putem radiostanice. Meni je odmah sve bilo jasno. Spremio sam jednoga suradnika i poručio mu da nikome ništa ne govori, da dođe do Kljujića i šapne mu da istoga trenutka krene jer ga ja čekam u uredu. I on to napravi. Kada je gospodin Kljujić stigao u ured, rekao sam mu da je bio na trenutak kidnapiran. On se začudio i objasnio sam mu sve što se dogodilo. Tada je Kljujić razgovarao s predsjednikom Tuđmanom i ministrom Šuškom.

Kada je stigao gospodin Izetbegović u Mostar?

Gosp. Kljujića je Alija Izetbegović izvijestio da uskoro dolazi i stigao je zajedno s predsjednikom Vlade BiH Jurom Pelivanom, ministrom Delimustafićem i njegovim pomoćnikom Brunom Stojićem. Stižu u moj ured i mislim da je tom sastanku nazočio i gospodin Ismet Hadžiosmanović, koji je tada bio predsjednik Regionalnog odbora SDA. Tada je Izetbegović rekao tri stvari - i neću ih nikada zaboraviti. Prva je da su oni na proširenoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije uspjeli postići dogovor oko rješavanja stanja u Kninu. Druga je da ga je pozvao Kadijević i pitao “što ti imaš tražiti dolje, ti dolje ne trebaš ići. To nije tvoj problem i to nije tvoj narod”. Kao treće rekao još jednu stvar koja je jako zanimljiva. “Svjestan sam da je ovo moj najveći politički rizik koji sam napravio u životu i pored toga sam došao ovdje da pomognem u rješavanju ovog problema”. Na kraju se obratio gosp. Kljujiću riječima: Stjepane, ja sam došao ovdje jer sam ti obećao i ovo moramo riješiti na miran način jer je stanje preozbiljno. Nakon toga pao je dogovor da krenu prema Pologu, a ja sam ostao u uredu. U Pologu je postignut dogovor o rješenju krize, o čemu sam bio informiran. Dogovor je uključivao povlačenje desantnih snaga, specijalaca i tenkovi su prošli.

Nije, međutim, samo u Pologu bilo napeto!

Bio je jedan događaj u središtu Širokog Brijega kada se zaustavila kolona koja je krenula iz Pologa, gdje je veliku ulogu oko smirivanja te situacije kao i za cijelo vrijeme stajanja kolone tenkova odigrao tadašnji gvardijan, pokojni fra Mladen Hrkać sa svojom braćom fra Antom Marićem i fra Vinkom Mikulićem. Znam da smo nakon svega otišli u Franjevački samostan kod fra Mladena gdje su bili i Izetbegović, Kljujić, Doko, Delimustafić, Stojić, Hadžiosmanović. Izetbegović je tada razgovarao s nekim svećenicima koji su bili s njim u zatvoru u Foči.

Je li ijednog trenutka prijetila opasnost od krvoprolića makar po informacijama koje ste vi imali?

Situacija je posebice bila ozbiljna i napeta nakon desanta. Osobno procjenjujem da je mirnom rješenju situacije uvelike pridonijela u tome trenutku umjerenost pukovnika Pantelića što njemu nije bilo nimalo ugodno s obzirom kakve su zapovijedi stizale iz Beograda i spremni su bili na sve kako bi sačuvali obraz Armije iako je bio uvelike ukaljan.

Tenkovi su ipak prošli. Je li se tada kupovalo vrijeme, iskazivao bunt ili nešto treće da se spriječi presijecanje Hrvatske na dva dijela?

Ja mislim da su oni bili apsolutno iznenađeni i nespremni za jednu ovakvu reakciju. Budući da danas raspolažemo i s određenom dokumentacijom druge strane, oni su nakon početnog iznenađenja, razmišljali da silom to riješe i da pokušaju spasiti ugled tzv. JNA. Mislim da nisu kupovali vrijeme.

Kako danas 20 godina kasnije gledate na ova zbivanja?

Zaustavljanje tenkova su ostvarili svoju povijesnu ulogu i to je jedan od najvažnijih događaja u daljoj borbi hrvatskog naroda za opstojnost u BiH i RH. S druge strane važno je da je spriječeno krvoproliće u Pologu i samo možemo pretpostaviti što bi bilo da brojni od Izetbegovića, Kljujića, Tuđmana, Šuška nisu uspjeli narod uvjeriti da tenkovi prođu. Bez obzira što su tenkovi prošli narod je pobjedio. Zato je ovaj događaj imao dalekosežne pozitivne učinke na sve što se događalo u BiH i RH.

Bankrotirao poznati modni lanac u kojem su rado kupovali i Hrvati. Zatvaraju trgovine