Enver Hadri 25. veljače 1990. stajao je na semaforu u Bruxellesu. U ruci je držao fascikl s dokumentima koji su dokazivali kakvi su razmjeri zločina i represije koje su jugoslavenske snage sigurnosti po naredbi Slobodana Miloševića počinile nad Albancima na Kosovu tijekom 80-ih i početkom 90-ih.
Pucnji iz automobila
Hadri, predsjednik Komiteta za zaštitu ljudskih prava Albanaca, tog se dana trebao naći s raznim diplomatima, uključujući i američke, a sve to bila je priprema za govor koji je za koji dan trebao održati pred Savjetom za ljudska prava UN-a. No Hadri do New Yorka nije stigao. Jer dok je čekao da se promijeni svjetlo na semaforu, pored njega se zaustavio automobil. Iz vozila je zapucano na Hadrija. Pogođen je u glavu i na mjestu usmrćen. Ubojice su pobjegle, a belgijska policija cijelu je priču uskoro povezala s jugoslavenskim tajnim službama. Konkretnije, srbijanskim SDS-om (Služba državne sigurnosti), jer se sumnjalo da su Hadrijevo ubojstvo “odradili” Veselin Vukotić, Andrija Lakonić i Darko Ašanin. Sva trojica bila su žestoki dečki beogradskog podzemlja, no dobro povezani s jugoslavenskom tajnom službom za koju su, kako se sumnja, godinama odrađivali likvidacije nepoćudnih emigranata diljem Europe.
Malo nakon toga, krug sumnjivaca proširio se i na Andriju Draškovića, koji je 25 godina nakon Hadrijeva ubojstva, koncem lipnja, po europskom uhidbenom nalogu koji je za njim raspisala Belgija, uhićen u Splitu. Umjesto da izručenje Belgiji čeka u pritvoru, pušten je na slobodu uz jamčevinu od 100.000 eura. No prije koji dan, blagonaklonost splitskog suda prema Draškoviću pretvorila se u skandal jer je netragom nestao dan prije no što je trebao biti izručen Belgiji. Kako, još nije utvrđeno, a odgovornost za taj skandal ne žele preuzeti ni splitski sud, ni splitska policija prebacujući međusobno odgovornost kao lopticu.
I dok eventualne policijske propuste istražuje interna kontrola MUP-a, nepoznato je gdje se Drašković trenutačno skriva. Istovremeno, srbijanski mediji špekuliraju da mu je namjerno omogućeno da pobjegne. Pokriće za tu tezu nalaze u Draškovićevim podzemno-nadzemnim vezama te zaštiti koju je godinama uživao u obavještajnom i policijskom vrhu Srbije. Naime, Drašković je u Srbiji tituliran kao kontroverzni poduzetnik, s kriminalnim pedigreom, a povezivao se i s krijumčarenjem cigareta i narkotika. U Srbiji je osuđen zbog ubojstva Zvonka Plečića, a nagađalo se i da stoji iza likvidacije ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana. Zbog krijumčarenja cigareta tražila ga je i Italija po čijoj je tjeralici 2007. uhićen u Njemačkoj. Nijemci su ga tada ispitivali o udbaškim likvidacijama, konkretno o ubojstvu Stjepana Đurekovića, a zbog toga što je tada kazao njemačkim istražiteljima, nedavno je bio svjedok na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu. Tijekom svjedočenja ispostavilo se da je saznanja o Đurekovićevoj likvidaciji crpio iz kavanskih priča te da je pričom o Đurekoviću zapravo htio spriječiti da ga Njemačka izruči Italiji. Nakon što je uhićen u Njemačkoj te izručen Italiji, zbog Hadrijeva ubojstva ispitivale su ga i belgijske vlasti, a on je tada, kao i sada, tvrdio da s tim nema veze.
Ubijen i ubojica
Istraga je, prema riječima Draškovićeva odvjetnika, tada bila obustavljena, kako belgijska za ubojstvo Hadrija, tako i talijanska za krijumčarenje cigareta. No, s obzirom na to da je Belgija za Draškovićem u međuvremenu raspisala EUN, očito je došla do novih saznanja koja ga povezuju s Hadrijevim ubojstvom. Što se tiče Lakonića, Ašanina i Vukotića, ovaj prvi je, malo nakon Hadrijeva ubojstva, ubijen u Beogradu u prepirci s Ašaninom i Vukotićem. Ubio ga je Vukotić, koji je uz pomoć visoko rangiranog policijskog inspektora uspio isti dan napustiti Srbiju. Nekoliko godina poslije i Ašanin i Vukotić bili su uhićeni i izručeni Belgiji zbog Hadrijeva ubojstva; Ašanin iz Grčke, a Vukotić iz Španjolske. Zanimljivo je da je Vukotić u trenutku uhićenja u Španjolskoj kod sebe imao hrvatsku putovnicu.
Zbog nedostatka dokaza, ni Ašanin, ni Vukotić u Belgiji nisu osuđeni za Hadrijevo ubojstvo. Ašanin je koncem 90-ih ubijen u Beogradu, dok je Vukotić zbog ubojstva u Crnoj Gori suđen u odsutnosti na 20 godina. Belgija ga je 2008. izručila Srbiji, koja ga je odbila izručiti Crnoj Gori, a sve to vrijeme srbijanski mediji isticali su Vukotićeve obavještajne veze te povezanost s Jovicom Stanišićem, alfom i omegom srbijanskih tajnih službi. Pod Stanišićevim patronatom navodno je bio i sada nestali Drašković pa nije nemoguće da je udruženo hrvatsko-srbijansko kriminalno-obavještajno podzemlje odigralo značajnu ulogu u Draškovićevu recentnom nestanku iz Splita.
>> Srpski biznismen nestao iz splitskog hotela dan uoči izručenja Belgiji
