Bravo i čestitke vlč don Ivanu Grubišiću za pobjedu na izborima u ulazak u Hrvatski sabor, ako se tako više zove i ako se tako smije više zvati poslije svih ovih “novih“ događanja. To je uistinu veliko da jedan katolički svećenik uđe na to i ovo mjesto nakon toliko godina, osim ono malo što je Duka uletio. Naime još od AVNOJ-a i ZAVNOH-a nije bilo svećenika na takvim častima i dužnostima kao što je on sada, a tek s ovako sočnim pravdanjima ili obećanjima.

Teško se boriti jednom svećeniku da dođe do toga mjesta jer je davno otišao od kuće i od roditelja i sve „sam“ morao priskrbiti i sam se školovati, sam profesore naučiti, sam crkvu pripremiti po svom ukusu, sam narod na „posluh“ pripremiti i onda kada je sve u životu od te iste Crkve dobio i lisnice, oprostite, knjižice nabio, nepoznata i poznata dobra priskrbio, jadan sam se otisnuo kao ono ružno pače ili kalimerovsko siroče, pošao tražiti sebi put da bude narodni tribun i spasi narod. Da, ali koji narod treba spasiti i od koga? (Bojim se od njega samoga.) Mogu reći onaj narod s kojim je živio tolike godine i kojemu je propovijedao poslušnost Bogu, Crkvi kao supružnici međusobno, ali sada jedno veliko „bravo“ njemu jer je to nadišao ili što su mu dojučerašnji njegovi ideolozi koje slijepo slijedi punih 40 godina zvali „prevazišo“ ili je nastupila „alijenacija-otuđenje“ da bi bio pravi drug, jer sada ne treba posluh jer i on ne sluša, niti više čuje ikoga osim svoga naroda i sebe samoga. A Crkva, biskup, papa?

Ne daj Bože da bih kolegi ulazio u privatni, vjerski i moralni život jer to bi bio čisti trač i žuta „štampa“, ali ono u čemu smo javno i javni, ipak mu moram čestitati i reći „bravo“ za nepoznavanje opomene biskupa Barišića njemu i tiskovne konferencije na kojoj je bio samo i samo sažaljiv. Eto, kad se odlučio na prkos i neposluh Crkvi, ali biti utopljenik i tražiti slamku spasa i tu slamku opet ne vidjeti, zaista je mizerno, jadno i nevoljno od jednoga „velikoga, uvaženoga i poznatoga“ svećenika koji je čitava života dok je bio u „planceti“ Crkve bio neki veliki „faca“ koji ne šljivi Crkvu nego sam nekoliko aplaudnih vjernika što ga slijede i gledaju sebe naplatiti iza njega.

Nije to ni čudno jer i on pljujući po HDZ-u je mislio pljuckati i po Crkvi i hvaliti se kako će ju reformirati i „svojom“ reformom tako se približiti svojim davno željenim kolegama. Reformirati kao oni 1054. ili 1517. znači raskoliti, a osobna reforma drugoga znači raskol i razdioba.

Sv. Franjo i Bernard su reformirali samo sebe i dali Crkvi ono samo što joj je dao Utemeljitelj Krist, a oni su se utopili u Crkvu i postali pravi reformatori žrtvujući sebe Evanđelju. Vrag nikada ne spava, što se i sada pokazalo. On se nadao biti jedan veliki kusur ili podkusurivač između većih stranaka i trgovati s mandatima kao što se među nezadovoljnim popima i fratrima pokušavalo prije izbora provincijala i imenovanja biskupa. Očite se prevario.Nije narod čuo njegov glas kao što je on mislio. To što je dobio, premalo je za onolika i onakva obećanja, a poglavito razračunavanja s Crkvom i ugovorima RH s Vatikanom. To golica uši komunjarama, ali običnom Hrvatu katoliku je dosta do presitosti takvih obećanja koja su uvijek i bila i pokazala se prijetnjama. Kukurikao je, ali ga kukurikavci nisu čuli, niti im je trebao, a najmanje sada. To se kaže laičkim rječnikom da je izvisio. Oni su dobili dovoljno, a njegovi Splićani dovoljno za sebe mudro odigrali, pa jedino pop opet izvisio, iako je jedini mislio da je pobijedio. Obećava da se odriče plaće i svega što to nosi, a on će se boriti za narod.

Don Ivane! Odreci se ti svojih ideoloških gluposti, odreci se onoga što nas je nas katolike i Hrvate satiralo i ponižavalo tolika desetljeća, a uzmi što veću plaću i dijeli sirotinji i onima koje si učinio sirotinjom obećavajući Miljanićevu maglu.

U međuvremenu čuh da on umri a prodaja magle o „fudbalu“ ostaje. Plaća je najmanji problem u usporedbi s tvojim komunističkim i soc-realističkim kukurikanjima u medijima i u ponašaju, odnosno javnim istupima protiv Crkve i Crkve svoga naroda već desetljećima. Običan katolik, k tomu Hrvat se samo krsti i čudi i pita da li može biti jedan svećenik u javnosti takav kojemu je Crkva jedini i najveći negativni problem. U Crkvi puno toga treba popravljati, ali samo kako reče velika Majka Terezija: Ono što ne valja u Crkvi, to sam ja i to si ti. Obnova i popravljanje treba početi odavde“.

Kajin, ne onaj što je ubio Abela, već onaj iz Istre kaže da će mu djeca ići na vjeronauk kao i unuci dok je on živ, nisam siguran da dijeli s tobom mišljenje, ali sam zacjelo siguran da obojica želite oduzeti Crkvi u Hrvatskoj ono malo primanja za tolike potrebe građevina koje su u strovalnosti i za tolike staračke domove i vrtiće, sirotišta, bolnice koje Crkva drži još uvijek samo sa milodarima vjernika i milosnih ruku pojedinih gospodarstvenika – samo Providnost Božja. Sada kada ste se namirili, onda treba Crkvi oduzeti, opet još vama dati. Vi se bojite da se koji pop, biskup ili fratar ne bi obogatili i Vas u tome pretekli. Tu mi pada na pamet ona izložba u Klovićevim Dvorima zadarske franjevačke provincije kada novinarka HRT-a Oka Ričko Varlaj govori o siromaštvu fratara i o slikama i skulpturama vrijednim milijunima eura. Umjesto da zahvali za toliku očuvanu i prikupljenu baštinu koja je ujedno i državna, ona izruguje franjevačko siromaštvo bogatim umjetninama. Sutradan provincijal lijepo kaže da se umjetnine ne jedu i od njih ne živi, već jedu nas u očuvanju, ali da smo na to ponosni. Ta slika mjeseci ranije je stajala u obnovi dvjesto tisuća kuna, zadarsku franjevačku provinciju u restauratorskom zavodu.

Ovdje mi se čini da je nepismeni ili zlonamjerni novinar jednak ovim lijepim idejama pučkoga, narodnoga tribuna koji da bi došao na ovo mjesto mora pregaziti tolike druge i državotvornim strankama pregaziti koje mjesto u Saboru jer ipak pobožni puk vjeruje svećeniku i ne vjeruje da svećenik radi protiv puka Božjega i protiv Crkve. Baš, ovi tribuni i imaju zadaću kazati da političari ne znaju svoj posao, a on zna. Pa dajte, Vi prijatelji političari, njemu kažite kako i Vi znate biti popi i idite ga zamijeniti tamo gdje on još caruje, pa da vidi da, ipak, to nije jedno te isto. Svejedno ni to mu ne bi otvorilo oči. Slijepac je onaj koji ne želi vidjeti, a ne onaj koji nema očinji vid.

Don Ivane, mi znamo samo ono za što su nas odgajali i za što smo školu učili, a oni znaju politiku i sve ono drugo bolje od nas.

Tu i pokoji liječnik nam sliči kada nije uspio u životu, onda trči u politiku i laže povjerenje što bi ga trebao imati kod građana ili pacijenata. Na koncu biva ni političar niti liječnik, a najčešće uprska obadva časna zvanja.

Ovi tvoji u koje si se zaljubio – račanovci – su tebi i uzor u posluhu, ali ti više ne znaš što je posluh „jer si se Judo sine uhljebio“, a Crkva te uvijek štitila kao Jakov sina Judu (Nije to onaj što je izdao Isusa već najstariju Jakovljev sin po kome Judeja nosi ime.) i tako si se izdrepio i neposluh iskazao, a ovi tvoji ideali imaju stranačku poslušnost na nekoliko zadnjih izbora i to ti, opet, nije jasno. Oni posluhom pobjeđuju! Ove retke smo čitali nedavno na početku Drugoga dijela Došašća (17.XII.) kako Jakov otac je svime i svačim osigurao najstarijem sinu budućnost i sa svoje strane i strane sve braće, a on kao mali lavić siguran uz majku se udebljao i … (Usp Post 49, 8-10.) Crkva je nas upravo tako osigurala i osigurava, a od nas samo traži ono što smo sakramentom u punoj zrelosti obećali, a na prvom mjestu posluh!

Budiša je dočekao usprkos onima drugima, da im naškodi, Račana onda „in jener Zeit“ u Splitu i obadva vaskrsnula, ali mislio da to može i nekoliko puta, ali ni jednom ni drugom poslije smrti pokajanja nema.

Ovdje ostaje i pitanje kada ti je Crkva smetnja najviše od stvaranja Hrvatske, zašto si čekao mirovinu da odeš u Sabor? Zar nisi mogao i prije? Crkva te je i nas je osposobila svim i svačim da je to nama i bez znoja ući u ovakve institucije i još Crkva nam dala da imamo i povjerenje vjernika-građana i to samo na posluhu poglavarima i samom Papi, a sada kada je namireno sve, onda ne treba posluh?! Supružnici u braku blizu zlatnoga pira kažu da im je posluh najvažniji upravo sada kada su jedno drugom najpotrebniji i kada sami više ne mogu, a djeca i unučad daleko. Ovo si propovijedao svojim ironičnim jezikom i glumio monalizinu facu. Kud baš sad da te lijepu đ…. nosi gdje ne treba. Oprosti, nije sad jer davno si ti pošao njegovim putom, a mi se tek sada uvjerili i prvi biskup koji ti je smio reći, a da ga ne košta, da tvoj volan-upravljač nikada nije bio onaj iz Crkve nIti je išao Crkvi. Naš narod bi na sve ovo lijepo zaključio i puno kazao: „Mani se ćorava posla!“

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora