Naš kolumnist odvjetnik Josip Muselimović razgovarao je s nogometnom i trenerskom legendom Duškom Bajevićem. Nogometašem za kojim su se otimali klubovi cijele bivše Jugoslavije, a on je ostao vjeran svome Mostaru. Svom Veležu u kojemu je zajedno s Enverom Marićem i Franjom Vladićem činio poznati BMW trojac. Danas u Odboru za normalizaciju zajedno s drugim bh. nogometnim legendama pokušava spasiti ovdašnji nogomet, pa i živi na relaciji Grčka - Mostar i ne prihvaća novi trenerski angažman dok ne završi započeti posao u Odboru za normalizaciju Nogometnog saveza BiH.

Gospodine Bajeviću, o Vama kao legendarnom sportašu - nogometašu i treneru - ispisane su stranice i stranice. Sve je manje-više poznato. Ipak, ogromno je zanimanje javnosti, pa neka naš razgovor pođe od samih početaka. U dječačkim danima iskazivali ste interes za glazbu i folklor. Tko je uočio Vašu nadarenost za nogometne vještine i kako je sve počelo?

U Osnovnoj školi postojala je folklorna sekcija, meni se to svidjelo pa sam počeo vježbati. Obišli smo puno mjesta po Hercegovini. Bilo je to lijepo vrijeme i lijepo druženje s kolegama iz našeg i ostalih razreda. Tada je nastavnik tjelesnog odgoja uočio moju talentiranost u baratanju nogometnom loptom tako sam došao u Velež i „u ruke“ Sule Repca, legendarnog nogometaša Veleža i splitskog Hajduka. Počeo sam marljivo trenirati, a imao mi je tko pokazati ono što me je zanimalo. Brzo sam napredovao.

Našim čitateljima bit će zanimljivo čuti Vaša sjećanja na prvu utakmicu, na debi u nogometnim vodama. Tko je bio trener i koga se iz te generacije posebno sjećate?

Put do nogometnog debija nije lagan. Mostar je oduvijek imao sjajne sportaše pa tako i nogometaše. Moji počeci i kasniji uspjesi vezani su za trenera Sulu Repca i izvrsne nogometaše: Nikolu Bencu, Kemala Šestića, Nusreta Čerkića, Zdravka Rodina i druge, vjerujte jednako dobre i jednako velike nogometaše.

Moj debi dogodio se na utakmici sa splitskim Hajdukom. Bio je to velik dan u mom životu.

Nekako u tim prvim sportskim godinama rodila se i prava ljubav na drugoj strani. Sjećam se da smo prije dvije godine, baš ovdje u Mostaru, proslavili 40 godina sretne bračne zajednice. Vaše prvo vozilo, mali fićo, registracijskih oznaka MO-85-36 nezaobilazan je dio legende o kojoj se priča.

Tako je. Prije 43 godine upoznao sam suprugu Begu i s njom proveo sretne, najsretnije dane moga života. O godinama zajedničkog života mogle bi se napisati stranice i stranice. Sretni smo u svakom trenutku koji možemo podijeliti zajedno. Naš veliki jubilej, četrdeset godina braka, proslavili smo u Mostaru, s našim obiteljima i najbližim prijateljima.

Primiče se i zlatna obljetnica. Nadamo se dobrom zdravlju i velikom događaju - 50. obljetnici sretne bračne zajednice.

A taj mali fićo „vozao“ je godine našeg zanosa, naša prva putovanja i naše prve radosti. S vremena na vrijeme, ovim vozilom, kao svojim, služili su se i moji suigrači Enver Marić i Franjo Vladić. Kada se nađemo u društvu, ponovno i svaki put ponovno, rado se vraćamo u te godine i ono što su one donosile i što su nam značile.

Predvodili ste legendarni mostarski trio BWV (Bajević-Marić-Vladić). Svi smo bili uvjereni da ste najbolji među najboljima, a ipak titula državnog prvaka nije došla u Mostar. Je li vaš trio funkcionirao kao savršeni BWV stroj?

U životu, pa tako i u sportu, treba imati sreće. Pored toga, moraju se posložiti i neke druge stvari da biste osvojili titulu državnog prvaka. Mi smo bili savršeno dobra ekipa, na naše utakmice publika je listom dolazila, svi su govorili i pisali da igramo najbolji nogomet. Mostar je, u odnosu na druge centre, mali, a ponekad i takve stvari mogu naći odraza u plasmanu kluba.

Za Vas su se otimali svi veliki klubovi bivše države. Priča se da Vas je i zagrebački Dinamo pod svaku cijenu želio dovesti u svoje redove. Vama se, očito, nije dalo poći. Vezani ste za ovaj kamen kao da je od suhoga zlata…

Ja bez Mostara ne mogu normalno živjeti. Jednako tako ni moja majka i supruga. U zenitu moje nogometne karijere zagrebački Dinamo i splitski Hajduk igrali su neke značajne međunarodne prijateljske utakmice i zvali su me za svoje pojačanje.

U tom svojstvu odigrao sam jednu utakmicu za Dinamo i dvije za Hajduk. Dinamo je, zaista, inzistirao na mome dolasku, međutim, prilike u Veležu i Mostaru bile su izvrsne pa tako ni ja, a ni drugi suigrači, nisam želio nikamo poći.

Sjećate li se prve utakmice za reprezentaciju bivše države, nekog posebnog događaja?

Ima stvari koje se u životu ne mogu zaboraviti. Moja prva reprezentativna utakmica bila je u Grazu protiv Austrije.

Pobijedili smo, postigao sam gol i to je bio pravi početak moje reprezentativne karijere

Kada pođem do obiteljske grobnice na Maslinama, prođem i pored groba pok. Ljube Šoše. Sjećam se njegove ljubavi i brige o Vašoj sportskoj karijeri…

Stari, ja sam ga tako zvao, mene je zaista volio i o svemu je brinuo. Bio je to drag i veseo čovjek. Kada se rodila sestra Milenka, kada se obitelj kompletirala, proveli smo puno lijepih i sretnih trenutaka. Život je neumitna činjenica. Svemu dođe kraj, ali Starog se uvijek sjetim. Sjetim se dragih uspomena. Neka počiva u miru Božjem. Zaslužio je!

Znam da ste poslije treninga i utakmica najradije odsjedali u hotelu Mostar i na terasama hotela Neretva. Danas među nama nema dragih ljudi - nema Neđe Andrića, Mate Mandarića Barotija. Kakva su Vaša sjećanja na te ljude, na dane koje ste s njima proveli?

S Neđom Andrićem bio sam kao s rođenim bratom. Teško je sresti tako stameno čestitog čovjeka i prijatelja. Nisam mogao prihvatiti tešku bolest koja ga je zadesila, a pogotovo njegov odlazak s ovog svijeta. Baroti je posebna priča. S njim smo se rado družili. Znao je stvoriti veselu atmosferu, pa bismo ostali do kasno u noć. I pored zabrana koje smo, kao nogometaši, imali. Nažalost, u međuvremenu su otišli i drugi dragi ljudi. Otišao je i moj učitelj, legendarni nogometaš i trener Sula Rebac.

Danas s nama nema ni legendarnog predsjednika Josipa Jole Muse. Sjećam se da ste ga, zajedno s Enverom Marićem i Franjom Vladićem, posjećivali dok smo se na Okružnom sudu u Mostaru borili za njegovu slobodu od neosnovanih optužbi. Znam da je bio ponosan na Vas i da je bio zahvalan za podršku koju ste mu davali u teškim i mučnim danima njegova života.

Josip Jole Musa nezaobilazna je vertikala kluba i grada Mostara.

Kao bivši nogometaš imao je razumijevanja za naše početke, znao je kako klub mora funkcionirati i kako se do rezultata može doći. U povijesti kluba ostavio je neizbrisiv trag.

U vrijeme njegovih nevolja nismo mogli nešto posebno učiniti. Posjećivali smo ga jer smo znali da je bio čovjek široke duše koja je mnogima pomogla i da nije zaslužio takav tretman.

U grčkom nogometu ostavili ste velik, neizbrisiv trag. Nastupali ste kao nogometaš i trener u AEK-u, PAOK-u, Olimpiakossu, Arisu. U tim klubovima ostvarili ste velike, skoro nevjerojatne rezultate.

Ni sam se ne mogu sjetiti svih titula koje sam osvojio kao nogometaš i trener u AEK-u i Olimpiakosu. Bilo je tu nekoliko titula državnog prvaka, nekoliko titula pobjednika nacionalnog kupa i nekoliko velikih iskoraka na međunarodnoj nogometnoj sceni.

U grčkom nogometu proveo sam nekoliko desetljeća.

O svemu bismo mogli nadugo i naširoko razgovarati.

Hrvatska nogometna reprezentacija uskoro će igrati važnu kvalifikacijsku utakmicu s Grčkom u Ateni. Sigurno je da nema boljeg poznavatelja grčkog nogometa od Vas. Što mislite o tom dvoboju i tko bi mogao izaći uzdignute glave?

Grčka reprezentacija je jedan snažan kolektiv. Ne treba zaboraviti da su, ne tako davno, bili prvaci Europe.

I Hrvati imaju snažnu ekipu i nekoliko posebno nadarenih nogometaša.Mislim da će pobijediti ona ekipa koja bude psihički bolje pripremljena, a možda i ona koja bude imala malo više sportske sreće.

Uglavnom, mišljenja sam da će to biti teška, dobro teška utakmica. Vjerujem da ću se do tada vratiti u Atenu i tu utakmicu pogledati.

I reprezentacija Bosne i Hercegovine na dobrom je putu da izbori kvalifikacije za predstojeće Europsko prvenstvo. Što mislite - možemo li postići taj povijesni nogometni uspjeh?

Naša reprezentacija i do sada je postigla zapažene rezultate. Treba nam još jedan korak.

Uvjeren sam da se možemo natjecati sa svim ekipama koje se nalaze u našoj skupini, pa i s francuskom reprezentacijom. Bit će zanimljivo, bit će teško, ali ne i neostvarivo. Pred nama su tjedni raspleta i tjedni koji nam mogu donijeti veliku sportsku radost.

S još jednom nogometnom legendom, s Ivicom Osimom, uključili ste se u saniranje prilika u našem Nogometnom savezu. Sve činjenice govore da ste dali ogroman doprinos. Što bi, po Vašem mišljenju, trebalo dodatno učiniti za stabilizaciju sporta za koji naša javnost ima naglašen interes?

Prije svega, treba energično zaustaviti nerede koji su se prije nekoliko dana dogodili u Banjoj Luci i Mostaru. Žao mi je zbog tih događaja, žao mi je toga mladog nogometaša Pehara. Dobro je da je na vrijeme shvatio težinu svoje pogreške, da se obratio javnosti i ispričao se. Banjalučki i mostarski incidenti u svijet su o nama poslali ružnu sliku. U Odboru za saniranje stanja u našem nogometu poduzimamo sve što je u našoj moći.

Odmarate se u svojoj vikendici na obalama rijeke Bune. Znam da ste obišli cijeli svijet, sve kontinente, metropole i druga lijepa mjesta. No, može li se ovaj krajolik uspoređivati s takvim mjestima?

Meni i mojoj obitelji ovdje je najljepše.

Odmaram se u miru, šetam, čitam, ponekad s prijateljima odigram utakmicu ili partiju tenisa. Prošetam do Blagaja, znamenite turističke destinacije, do Staroga grada i tako prođe dan.

Rekli ste, svi mi to dobro znamo, da se najradije vraćate svome rodnom gradu. Jeste li zadovoljni procesom njegove poslijeratne obnove?

Ne želim nikoga kriviti, ali čini mi se da se grad presporo obnavlja. U središtu grada nalaze se ruševine koje je najbolje zaobići i ne vidjeti ih.

Vaša majka Danica krenula je prema desetom desetljeću svoga života. Ni u ovoj životnoj dobi nije joj teško putovati na relaciji Atena-Mostar-Atena. Početkom prošlog mjeseca ovdje smo se sreli i razgovarali. Ona se odlično osjeća!?

Moja majka je istinski heroj. Ona nas je odgojila, podigla i neprestano okupljala. Za to smo joj svi zahvalni. Moja supruga, sestra Milenka i njena obitelj i ja. Moj sestrić radi u Ateni, sestrična studira u Italiji. Na njih smo ponosni. Namjeravamo uhvatiti koji slobodan dan, skoknuti do Milana i posjetiti našu mladu princezu.

Vaš suigrač Enver Marić imao je ozbiljnih zdravstvenih problema. Njegova sportska i ljudska karijera dostojna je svakog poštovanja. Imate li kontakta?

Uz Envera Marića vezana je moja cjelokupna sportska karijera. Nastupali smo zajedno i vodili isti klub. Igrali smo u reprezentaciji bivše države. Sreli smo se ovog ljeta i često bili zajedno. Zapravo, imali smo vremena pa je naše druženje bilo nešto intenzivnije. Vjerujem da će Mara nadići ove probleme i da ćemo se još dugo biti zajedno.

Uz Vašu sportsku karijeru vezano je ime Marijana Matuna Kvesića, aktualnog dopredsjednika Olimpijskog odbora Bosne i Hercegovine.

Tako je. S Marijanom se redovito čujem, posjećujemo se i družimo kada god nam to prilike dopuste.

Sjećate se da smo bili zajedno prilikom proslave obljetnice moje bračne zajednice, a i prošle nedjelje lijepo smo se družili, častili i slavili kod Zele Savića u klubu Aleksa. I jedan i drugi su moji kumovi i moji dugogodišnji prijatelji

U Mostaru je vrijeme lijepo. Vama se, očito, ne napuštaju obale rijeke Bune, Mostar, Blagaj i Hercegovina. Vjerujte da našu sportsku i svekoliku javnost zanima - kakvi su Vaši daljnji planovi?

Do konca godine neću voditi ni jedan klub.

Pokušat ću odgovoriti obvezama koje sam preuzeo u Odboru za sanaciju nogometa u našoj zemlji, ali i onim obvezama koje sam preuzeo u FIFA –i, odnosno međunarodnim nogometnim organizacijama.

Naše osobno i obiteljsko prijateljstvo staro je nekoliko desetljeća, da ne kažem - pola stoljeća. U ovim desetljećima i godinama radio sam svakojake poslove: branio, pisao, putovao. Prvi posao koji sam obavio kao „angažirani“ novinar, učinio mi je posebno zadovoljstvo. Razgovarao sam sa sportskom legendom, čovjekom i prijateljem s pozlatom. Hvala Vam za ovo vrijeme!

I meni je bilo osobito zadovoljstvo. Nama je najljepše kada smo zajedno.

I kada smo s našim prijateljima. Molim Vas, prenesite moje pozdrave svim čitateljima Večernjeg lista. I do neke druge ili nove prigode za razgovor.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest