Reportaža

Žene u rudniku! Radno mjesto u jami dubokoj i do 500 metara

Žene u rudniku! Radno mjesto u jami dubokoj i do 500 metara
11.12.2012.
u 09:45
Sakiba Čović zajedno s još desetak žena dijeli radno mjesto s 800 rudara. Od 1984. provjerava kvalitetu zraka, temperaturu u oknu
Pogledaj originalni članak

Njihovo radno mjesto daleko je od toplih ureda. Svakodnevnica im ne počinje trač partijama po kavanama, frizerskim salonima, ili kritiziranjem teške socijalne stvarnosti u kućnim i kvartovskim druženjima.

Žene ispod zemlje


I po jutru i po danu ili večeri, ovisno o radnim smjenama, navlače na sebe gumene čizme, rudarsku kacigu i tamnoplava rudarska odjela. U društvu brojčano nadamoćne muške populacije ulaze u okno i do skoro pola kilometra dubokog tamnog rudarskog okna. Garavog lica koje u tamnom oknu osvjetljava lampa postavljena na rudarskoj kacigi Sakiba Čović svakodnevno silazi u jamu kakao bi analizirala kakvoću zraka, prašine i visinu temperature. Od njezine procjene, koju godinama radi i još ima tri godine do mirovine, ovise brojni životi između 700 i 800 rudara Rudnika mrkog uglja Breza u kojem je nekada mirovinu zaradio slavni jugoslavenski nadničar, “komorat” pokojni Alija Sirotanović. “U Brezi sam se rodila. Ovo je rudarsko mjesto. Rudarski zanat u mojoj se obitelji prenosi s koljena na koljeno. Otac je bio rudar, braća, pa tako i ja”, govori Sakiba Čović novinarima agencije Anadolija, koji su je pratili na nimalo ugodnom i pristupačnom radnom mjestu. Posao analize zraka, prašine i temperature u dubokom rudarskom oknu shvaća krajnje ozbiljno jer od ozbiljnosti njenog pristupa ovise životi stotina ljudi. “Analiza zraka ide svakodnevno, uzorci prašine tjedno”, kaže Čović o svom poslu. Za rudare tvrdi da su humani i kolegijalni, žive i rade kao braća... Tako su, sjeća se, prihvatili i prve žene koje su stigle u rudnik sada već davne 1984. godine. “Nikada nismo imale nikakvih problema s kolegama.

Stari sustav nadzora

Nikada nisam razmišljala da promijenim posao. Srodila sam se s njima”, tvrdi Sakiba dok se provlači kroz klaustrofobične hodnike rudnika mrkog uglja Breza, radnog mjesta gdje bez obzira koliko utopistički zvučalo i danas važi pravilo “svi za jednog, jedan za sve”. Ona je samo jedna od desetak žena koje u brezanski rudnik svakodnevno ulaze u duboku jamu. Dio njih je zaposlen u skladištu, a dio, kao i Sakiba Čović, na analizama zraka, temperature i prašine. “Imamo kraće radno vrijeme. Dakle, uglavnom nismo osam sati vezane uz jamu. To koliko vremena provedem u jami, ovisi o poslu.

“Nekada je to i osam sati, nekada četiri, pet”, objašnjava Sakiba za agenciju Anadolija. Nesreće se naravno boje jer su one dio svakodnevnice u rudniku, ali su tu da ih svojim kvalitetnim radom spriječe. I Sakibin je mlađi brat stradao kao rudar. Svakodnevno si pod tim nekim pritiskom. Nesreće se događaju i vani, ali sam pojam jama nosi neki strah”, primjećuje. Posebno, veli, jer se u rudnik malo ulaže. “Radimo metodama kojima su radili naši djedovi. U rudnik se ne ulaže”, zaključuje razočaravajućim glasom Sakiba. Od njezinog dugogodišnjeg znanja, i znanja njezinih ženskih suradnica koje je nasljeđuju na ovom poslu, puno toga ovisi. I dok 99 posto njezinih kolegica u trenutku dok ona silazi u duboko okno, gleda možda seriju ‘Sulejman Veličanstveni’, trača svoju najbližu susjedu, ili se ljuti na trenutačnu situaciju u državi, nezaposlenog i lijenog muža, Sakiba Ćović i njezine kolegice silaze u tamno okno i jedina im je briga hoće li se taj dan ili noć dogoditi neka nepredviđena rudarska havarija, koja bi mogla rezultirati gubitkom ljudskih života!

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.