Rođendan je poseban dan u životu, prilika da se okružite dragim ljudima da slavite život i sve koji su njegov dio. Mila Ajzenštajn Stojić proslavila je 104. rođendan. Mnogo se toga dogodilo u tih stotinu godina, njezin je život obilježen velikim izazovima, preživjela je holokaust, ali njezin je životni put i oda snazi i ustrajnosti, a priču donosi magazin HRT-a Prizma.
- Ja ljubim do dandanas Tuzlu. Ja sam iz Tuzle došla. U Beču sam rođena. I onda sam se vratila u Tuzlu koju ljubim do dandanas. Tuzla je grad koji leži na soli. Tuz, turski znači sol. I on leži na soli. Ali on ne leži samo na soli. Gdje god malo nešto kopate u Tuzli, vi ćete naći... Ugljen, ne znam, još pete bogata sve ne. I Tuzla je bogata. A ako imate pare i pamet, onda možete svašta dobro napraviti. Imala je klasičnu gimnaziju u Tuzla prije svjetskog rata. Jer su mogli platiti profesore. Naš profesor je bio Meša Selimović. I on je napravio jedan kružok. I nas nekoliko koji smo bili zainteresirani. Mi smo svakih 14 dana dobili jednu novu knjigu koja je izašla. Krležu i sve te drame sam ja u Tuzli gledala. I to. Zagrebačko kazalište, Beogradsko kazalište, Sarajsko kazalište. Tuzla je imala para. Oni su platili kazalište i ona su došla u tri dana i davala predstave, navodi Mila Ajzenštajn Stojić za HRT.
- Mila Ajzenštajn Stojić svoju priču i danas za 104 godine nosi sama. Jasno, snažno i s onom toplinom kao da se postiže samo životnim iskustvom. Uz pomalo urođenog šarama. Ona nije legenda iz prošlosti, već živa prisutnost, ističe Janko Debeljak, novinar Prizme/HRT-a.
- Danas je jedan poseban dan za nas. Naša korisnica Draga Mila slavi 104. rođendan. Život obogaćen ne samo lošim, već i hrpom dobrih stvari. Kako ona ističe, Ne žali ni za čim. Tu je mnoštvo prijatelja danas oko nje, istaknula je Sonja Vrsajko, dipl. socijalna radnica Doma za starije osobe, Senior Garden.
- Ovo je Mila. Na ovoj fotografiji ima osam godina. Mila je doživjela nevjerojatne 104 godine zahvaljujući zdravlju i dobrim genima, ali i zato što je optimist i borac. Ona želi živjeti i uvijek bi u svemu vidjela nešto pozitivno. Bila mi je velik oslonac, čak i kad je njoj bilo jako teško, kao u Drugome svjetskom ratu. Imala je 20 godina kad su je spasili partizani, rekao je Giuseppe Leo Guizzi, nećak Mile Ajzenštajn Stojić.
- 1941. kad je su ustaše došle na vlast prvo su nas izbacili iz stana. Dobro, to su sve izbacili. Ondašnji logori su bili strašni. To znate kako je bilo. Jasenovac i Gradiška i sve skupa. Međutim, ako ste otišli tamo gdje su Talijani imali, oni su bili što se tiče židova, vrlo korektni. Oni su rekli, ne dirat njih. Ali nisu pristali da mi šećemo okolo, nego su rekli, u redu, ako treba da idu u logor, mi ćemo napraviti logor. I mi smo bili u Crikvenici šest mjeseci ili manje. Sada smo otišli mi na Rab. Vrućina, grozno. Tako na tri kata smo nas devet bili u devet kvadrata. Jedan kvadrat su svi imali. Vrlo brzo bila je kapitulacija Italije. I ovi koji su čuvali taj logor, Talijani, oni su svi predali oružje sami. I sad, što će biti s nama na Rabu? Jedan dio ljudi je rekao, a ja imam negdje novaca ili imam neku kuću ili vikendicu, ja ću ostati na Rabu. A drugi, dolaze su trabakule koje su prebacivali za Italiju. Ti su rekli, mi idemo za Italiju. A treći su rekli, mi idemo u partizane. E sad, ja sam rekla, ja hoću u moju Tuzlu da idem. Tijekom par dana, ovi koji su ostali, došli su ustaše i Nijemci i sve su pobili. A mi što smo rekli da idemo partizanima, a mi smo prije toga, par sati, tako reći, krenuli na slobodni teritorij. I moj otac je rekao molim te čuvaj mi majku, čuvaj! Ako mi je dovedeš živu i zdravu, ja ću ti sve dati iza rata. Dovela sam je živu i zdravu. I ja sam se javila za bolničarku, onda sam kasnije bila u Topuskom, gledala Churchillova sina koji je šetao. Nahodala sam se preko Korduna, Banije, sve to pješke bez cipela ali eto sreću sam imala nikad bolesna. Jako, jako sam dobro to izdržala i hranila još majku, rekla je Ajzenštajn Stojić.
- Nema više nikoga od starijih generacija. Ali njezin glas identičan je glasu moje majke. Ima i jednake izraze lica. Kad je ne gledam, nego samo slušam, kao da čujem majku, kaže Guizzi.
- Mila je posebna. Da nema tog duha ne bi se to moglo ostvariti. To je nešto nevjerojatno, kako ona je vesela, zrihtana. Uvijek puna duha, piše knjige, jedan duh neuništiv. I to je ono što ju drži tolike godine, ističe Branka Cimermanović, predstavnica Ženske sekcije u sklopu Židovske općine Zagreb.
- Ona je do prije nekoliko godina sama živjela u svom stanu, tako da mislim da na najbolji način pokazuje kako se neke stvari ne mogu slomiti, bez obzira na godine. To sa 104 godine je meni nevjerojatno, kaže Nataša Barac, glavna urednica glasila „Ha-kol“.
- Šalom alejhem - Mir vama, Bruhim habajim - Dobrodošlica svima i blagoslov svima koji će gledati ovu izjavu. Blagoslov Mili i svima koji su došli uveličati ovu proslavu. 104. rođendan ipak je to jedan veliki broj. Mi Židovi kažemo do 120., prema tome ona još uvijek ima, jer je Mojsije živio do 120. Ona je ipak uspjela. Živi, bez obzira na sve situacije koje su prošle. Uvijek je gledala pozitivno, uvijek je gledala u budućnost. I zato dižem čašu šampanjca i želim joj sretan rođendan i kažem barem još do 120, istaknuo je rabin Luciano Moše Prelević, Glavni rabin Koordinacije židovskih općina u RH i Židovske općine Zagreb.