Na obroncima Bjelašnice, visoko iznad kanjona Rakitnice, smjestio se Lukomir, najviše i jedno od najizoliranijih sela u Bosni i Hercegovini.
Do njega vode planinski putovi i pješačke staze, a svaki korak prema ovome neobičnom mjestu otkriva i prostranstva prirodnih ljepota do kojih samo pogled može doprijeti. Iskoristili smo listopadske sunčane dane da još jednom, prije nego što utone u zimski san, prošetamo do njegovih koliba i počastimo se specijalitetima koje domaćini pripremaju u tom planinskom ambijentu, piše Oslobođenje.
Legenda o zmaju
Selo Umoljani, jedno od polaznih odredišta do Lukomira, od ranih jutarnjih sati mirisalo je na domaću kavu i doručak, a gosti koji su poranili samo zbog tog užitka spremali su se za šetnju do sljedeće destinacije. Doručak u Umoljanima, pa nakon šetnje obroncima Bjelašnice ručak u Lukomiru, bio je i naš plan.
Odabrali smo laganiju planinsku stazu koja se u početku spušta prema dolini Studenoga potoka, a potom se postupno uzdiže kroz livade koje su s naše lijeve strane ponirale u kanjon Rakitnice.
Nakon ljetne suše, od Studenoga potoka ostao je samo trag u polju, ali i legenda koju šetači rado prepričavaju. Dok smo se odmarali pokraj vijugavoga traga u zemlji koji čeka kišu da mu vrati veličanstven izgled, priča o zmaju doprla je i do naših ušiju.
– U proljeće i jesen ovim tragom teče voda i zove se Studeni potok – govorio je vodič skupini planinara koja ga je slijedila, prepričavši kako je u davna vremena, doletjevši iz kanjona Rakitnice, stanovnike Umoljana napao golemi zmaj s tijelom zmije te da je vijugajući do Umoljana iza sebe ostavio trag kojim danas teče Studeni potok.
Prema priči koja se desetljećima prenosi, stanovnici Umoljana spas su potražili na obližnjem brdu Posiljak, gdje su zamolili Boga da ih spasi. Molitvama seljana udovoljeno je, a zmaj je pretvoren u kamenu stijenu koja i danas stoji na tome brdu.
Od Studenoga potoka ploča nam je pokazala da skrenemo desno, uz oznaku da do Lukomira imamo nešto više od dva sata hoda. Osim cvrkuta ptica, nakon priče o zmaju, putem se još samo vjetar oglašavao, ne dopuštajući riječima da se zadržavaju i narušavaju ljepotu koja nas je okruživala. Jesenske boje stapale su se ispod plavetnila prošaranoga oblacima i šetnju činile praznikom za oči i dušu. S lijeve strane pogled nam je bježao prema prošaranim vrhovima Visočice, koji kao da su izronili iz dubokoga kanjona Rakitnice. Na drugoj strani pratili su nas prostrani obronci Bjelašnice.
Prvi žamor u daljini bio je znak da smo se približili odredištu koje je zbog svoje autentičnosti postalo poznato diljem Europe i šire.
– Tko bi rekao da je selo poznato kao izolirano – komentirao je netko od planinara, a vodič je pojasnio da prije dva desetljeća ovdje nije bilo ovoliko života.
Kolone ljudi stizale su iz različitih smjerova i slijevale se prema kolibama.
– Film „Nebo iznad krajolika” sniman je ovdje, a njegovi prvi kadrovi na ovome vrhu ispred nas koji se zove Vijenac – čuo se glas vodiča koji se približavao iz suprotnoga smjera.
Doznali smo da je nekada davno ova lokacija bila zanimljiva i za scene filma „Gluhi barut”, ali i da je selo bilo na korak do potpunoga zaborava.
– Život je ovdje izuzetno težak, sve je surovo, posebice kada prođu ljetni dani – ispričao je Lorenc Konaj, vodič iz organizacije Green Visions iz Sarajeva.
Dodaje kako je promocija ovih ljepota selo vratila u život, pa je potom planinarskim štapom pokazao i nabrojio vrhove Toholj, Đetelaš, Vito, Veliko i Malo brdo te Drstva, koji s Visočice uokviruju krajobraz Lukomira. Pojasnili smo da smo došli stazom od Umoljana pokraj Studenoga potoka, a od vodiča doznali da sljedeći put možemo koristiti i druge rute.
Sve je domaće
– Iz sela Umoljani može se doći preko Gradine i vrha Obalj, zatim od planinarskih domova Stanari i Sitnik, a može se doći i iz smjera juga i jugozapada – naveo je Konaj prije nego što je s gostima iz Francuske nastavio put.
Priglavci, kape i drugi proizvodi od vune i pletiva privukli su nam pozornost već kod prve kuće. Domaćin nas je veselo pozdravio i upitao odakle smo, a potom i što ima novo u Sarajevu. Riječ po riječ, saznali smo da se polako pakira jer prije prvoga snijega valja spustiti škure. Rekao je kako će još koji dan pokušati prodati nešto od robe izložene na stolu.
– Sada ima oko 15 kuća u kojima narod živi od kraja do početka zime – govori domaćin prezimena Čomor i dodaje kako je turizam sačuvao selo od iseljavanja.
Ispričao je da se u selu tijekom sezone mogu kušati tradicionalna jela, kupiti domaća jaja, sir i mnogo toga drugoga što seljani sami izrađuju, ali i prenoćiti.
– Uz uzgoj stoke i goste koji nam dolaze, može se lijepo živjeti – dobacio je domaćin i pozvao nas da svratimo i u proljeće, kada snjegovi okopne.
S prvim snijegom ognjišta u selu se gase, drveni kapci na prozorima spuštaju, a ljetni žamor zamjenjuju mir i tišina. Pod snježnim pokrivačem Lukomir će sanjati do prvih toplijih dana, kada će ga razbuditi zvonca ovaca koja će u pratnji pastira ponovno otvoriti vrata koliba.