Posljednjih tjedana u trgovinama, benzinskim postajama i kioscima diljem Bosne i Hercegovine odvija se prava mala potjera koja podsjeća na scene iz nekih prošlih, jednostavnijih vremena. Predmet žudnje nisu ni osnovne namirnice ni tehnološki noviteti, već mali komadi papira i ljepila – FIFA Panini sličice. Informacija o kroničnoj nestašici na tržištu pretvorila je ovaj hobi u kolektivnu opsesiju, tjerajući odrasle ljude da u kasnim noćnim satima obilaze gradove u potrazi za barem jednim preostalim paketićem.
Ključ je u mehanizmu
Na prvi pogled fascinacija predmetom koji je objektivno bezvrijedan djeluje iracionalno, no psihologija nudi duboko utemeljen odgovor na pitanje zašto ljudsko biće takav predmet počne percipirati kao dragocjenost čim se pojavi informacija o manjku zaliha. Kako objašnjava Sabina Hebib, magistrica psihologije iz psihološkog savjetovališta "Okret" u Mostaru, u pozadini svega stoji takozvana "psihologija oskudice" koja iz temelja mijenja našu racionalnu procjenu. "Ljudi vrijednost stvari ne procjenjuju samo racionalno nego i emocionalno. Čim se pojavi informacija da nečega nema dovoljno, mozak taj predmet automatski počinje doživljavati važnijim i poželjnijim", ističe za Vecernji.ba Hebib. Prema njezinim riječima, ključ je u mehanizmu koji se aktivira u kriznim situacijama: "Psihologija oskudice aktivira osjećaj hitnosti i mogućeg gubitka, a ono što je teško dostupno djeluje vrijednije upravo zato što ga možda nećemo moći imati." No vrijednost ne dolazi samo iz manjka robe, već i iz truda koji ulažemo.
"Što više vremena, energije i pažnje ulažemo u potragu za nečim, to nam taj predmet subjektivno postaje vrijedniji. Osim toga, kada vidimo da svi pričaju o nestašici i pokušavaju doći do istog proizvoda, raste i njegova društvena vrijednost. Zato ljudi u jednom trenutku više ne traže samo sličicu kao komad papira, nego osjećaj uspjeha, ekskluzivnosti, pripadnosti i zadovoljstva što su uspjeli pronaći nešto što nije lako dostupno", zaključuje Hebib. Iako društvo često povezuje albume s dječjom dobi, stvarnost je drukčija.
Večernjakovi sugovornici Ivan i Marin, iako su u dvadesetima, spadaju među mlađe članove zajednice strastvenih kolekcionara. Ivan opisuje kako se "pošteno iznervira kada poslije četiri benzinske i dvije trgovine i dalje nema sličica", no priznaje da je "na kraju još slađe kada ih napokon pronađeš". Za njega to više nije samo stvar popunjavanja albuma. "Za mene je to spoj nostalgije i gušta koji se vuče još od malih nogu, kao i zajednička tema s društvom. Više nije riječ samo o sličicama. Nestašica je dodatno podigla cijelu priču i sakupljanje je dobilo veću vrijednost pa su se svi još više uključili." Slično razmišlja i Marin, kojemu je ovo "svojevrsna tradicija koja ga na trenutak vrati u rano djetinjstvo". On na sakupljanje ne gleda kao na hobi, već kao na "stvaranje uspomena". Ipak, svjestan je apsurda cijene: "Da, cijena paketića je, rekao bih, čak i bezobrazno visoka, posebno za naše standarde. Srećom, meni nije cilj popuniti cijeli album, nego kupiti pokoji paketić iz čistog gušta." Marina posebno pogađa ponašanje na tržištu izazvano manjkom zaliha: "Osjećam svojevrsno razočaranje, ne zbog toga što ih nema, nego zbog činjenice da pojedinci pokušavaju iskoristiti ograničene zalihe kupujući na veliko. Čim se ovakve stvari počnu promatrati kroz novac, gubi se njihov pravi smisao." Psihologinja Hebib ističe da ovakvo ponašanje odraslih zapravo nije znak nezrelosti, nego duboke potrebe za psihološkim predahom. "Odrasli ljudi danas žive pod stalnim pritiskom obaveza, ekonomskih briga i ubrzanog života. Aktivnosti poput skupljanja sličica vraćaju nas u razdoblje života koje povezujemo sa sigurnošću, jednostavnošću i bezbrižnošću." Prema Hebib, tu se aktivira nostalgija koja ima umirujući efekt: "Ljudi ne traže samo sličice, nego osjećaj igre, pripadnosti i kratkog bijega od svakodnevnog stresa. Zato to ponašanje zapravo govori o ljudskoj potrebi da povremeno budemo rasterećeni i spontani." Zanimljivo je i društveno promatranje činjenice da se u BiH često više priča o nestašici sličica nego o poskupljenju osnovnih životnih potreba. Hebib to objašnjava time da "ljudi često intenzivnije komentiraju teme koje su emocionalno lake, zajedničke i društveno sigurne". Dok razgovor o sličicama povezuje ljude kroz humor, teme poput inflacije izazivaju osjećaj nemoći. "Kada ljudi osjećaju da ne mogu utjecati na velike društvene probleme, češće energiju usmjeravaju na manje i svakodnevnije frustracije koje djeluju konkretnije i bliže", navodi za Vecernji.ba psihologinja.
Dijete je fleksibilnije
Poseban fenomen je i unutarnja napetost koju stvaraju prazna polja u albumu. "Ljudi prirodno teže završavanju cjeline i osjećaju reda. Nedovršene stvari u nama stvaraju psihološku napetost jer mozak voli osjećaj zaokruženosti i kontrole", pojašnjava Hebib. Upravo zato prazna mjesta postaju podsjetnik na nešto što još nije završeno, a što smo bliže kraju, ta potreba postaje intenzivnija. Odrasli u ove aktivnosti ulažu mnogo više simboličkog značenja nego djeca. "Dok je dijete fleksibilnije i lakše prelazi na novu igru jer živi u trenutku, odrasli ulažu vrijeme, novac i planiranje pa 'nema više' na kiosku ne izaziva samo razočaranje zbog sličica, nego i širi osjećaj nemoći koji je danas prisutan u mnogim aspektima života", upozorava Hebib. Potraga za paketićem zapravo govori o našoj potrebi za pobjedom. "Čovjek često više uživa u samom procesu 'lova' nego u posjedovanju cilja. Upravo zato potraga za nečim rijetkim može proizvesti gotovo adrenalinski osjećaj uzbuđenja. Kada osoba obilazi više mjesta u kasnim satima tražeći jedan paketić, aktivira se osjećaj misije, a mozak svakom novom pokušaju daje dodatnu važnost", kaže Hebib. U jednom trenutku više nije važno ni koliko predmet realno vrijedi, nego koliko smo truda već uložili. "Ljudi tada često nastavljaju potragu jer odustajanje psihološki doživljavaju kao poraz."