Sve češći slučajevi vršnjačkog nasilja, kao i nasilja nad učiteljima, pokrenuli su pitanje koliko su škole danas sigurne za učenje i odrastanje. Dok učitelji najavljuju prosvjed i štrajk upozorenja za 2. listopada, tražeći veću zaštitu i podršku sustava, psihologinja Dželila Mulić Čorbo upozorava da nasilje nije izolirana pojava, već simptom puno šireg problema.
Gostujući u Novom danu na N1, Mulić Čorbo je rekla da nasilje u društvu nije nova pojava, već nešto što traje godinama, te da se sada suočavamo s eskalacijom neadekvatnih reakcija i nedovoljno funkcionalnim sustavom odraslih koji bi trebali reagirati na nasilje.
„Općenito živimo u društvu koje ima visoku toleranciju na nasilje. Nažalost. Ono što svakodnevno vidimo je puno nasilnog ponašanja koje je prisutno i koje smo normalizirali“, rekla je.
Naglasila je da se nasilje unutar škola ili bilo kojeg sustava ne smije prepustiti slučaju, te da se, po njenom mišljenju, upravo to događa već predugo.
Nasilje, kako je objasnila, pod utjecajem je društva, škole, odraslih, sustava u kojem živimo, načina na koji živimo i načina na koji reagiramo na nasilje.
„Djeca ne žive izolirano od nas. Djeca žive s nama i uče od nas. Ovdje pitam više o tome što su djeca do sada naučila i što uče od nas“, rekla je.
Prema njezinim riječima, moguće je da se odrasli danas osjećaju bespomoćno i ne znaju kako reagirati na određena ponašanja djece, ali važno je to priznati i potražiti pomoć kako bi se i djeci moglo pomoći.
„Nasilje je simptom“
Mulić Čorbo naglasila je da je jedan od problema to što se nasilno ponašanje često samo pokušava eliminirati, bez pokušaja da se shvati što iza njega stoji.
„Nasilje je simptom. Svaka reakcija, svako ponašanje je simptom nečega i moramo se nositi s onim što iza toga stoji“, rekla je.
Kada se odrasli osjećaju uplašeno i bespomoćno, dodala je, puno je teže razumjeti i pomoći djetetu.
U takvim situacijama često postoji potreba da se dijete koje pokazuje probleme u ponašanju jednostavno ukloni iz škole ili prebaci u drugi sustav.
Međutim, Mulić Čorbo smatra da upravo tu leži problem nedostatka suradnje između različitih institucija.
„Škola to ne može sama, niti roditelji. Niti centar za socijalni rad sam. Niti zdravstvena služba, centri za mentalno zdravlje sami“, rekla je. Po njezinim riječima, odgovor na sve složenije izazove mora biti zajednički.
„Moramo pronaći način da surađujemo zajedno. Ne da razmjenjujemo papire i pisma, već da istinski surađujemo i stvaramo višesektorska rješenja za složene slučajeve“, rekla je.
Naglasila je da pojedinačni slučajevi nasilnog ponašanja nisu prevencija, već „gašenje požara“.
Stoga je, smatra, potrebno puno više ulagati u prevenciju i u razumijevanje što ona u biti podrazumijeva.
„Odgovorno tvrdim da u ovoj zemlji trenutno zaista imamo stručnjake. Oni trebaju udružiti snage i zajedno stvoriti sustave i rješenja koja imaju smisla“, rekla je.
„Gdje postoji strah nema funkcionalnosti“
Govoreći o tome da učitelji sve češće navode da osjećaju strah zbog nasilnog ponašanja učenika, Mulić Čorbo je bila jasna.
„Gdje postoji strah nema funkcionalnosti. Tu je preživljavanje“, rekla je.
Dodala je da se situacija ne smije promatrati kao sukob između odraslih i djece.
„Kada odrasli osjećaju strah prema djeci, izgubili smo autoritet i to govori o našoj nemoći i disfunkcionalnosti“, rekla je.
Po njezinim riječima, često se govori da su učitelji i odrasli lišeni autoriteta, ali postavlja se pitanje tko bi taj autoritet trebao vratiti.
„Trebaju li nam odrasli ili djeca da nam vrate autoritet? Autoritet se ne gradi na strahu. Autoritet se gradi na poštovanju, na zajedničkom slušanju potreba i djece i odraslih“, istaknula je.
Kaže da razumije frustraciju i strah učitelja, ali da represija nad djecom nije rješenje.
„Time nećemo ništa postići. Samo ćemo poslati poruku da smo mi na jednoj strani, a djeca na drugoj“, rekla je.
Po njenom mišljenju, puno važnije pitanje je kako ponuditi podršku učiteljima i kako ih ojačati.
„Kako možemo poslati poruku učiteljima da nam je stalo do njih, da imaju stručne službe koje su jake, da imaju timove kojima se mogu obratiti i da to nije sporadično, već kontinuirano“, rekla je.
Istaknula je da osjećaj potpune prepuštenosti samima sebi kod učitelja neminovno utječe i na djecu.
„Niti su naša djeca sigurna u školama, niti su naši učitelji sigurni u školama. Preduvjet za bilo kakvu funkcionalnu i dugoročnu promjenu jest u početku stvoriti sigurno okruženje“, rekla je.
Propisi su nužni, ali kazna sama po sebi nije rješenje
Sindikat srednjeg obrazovanja Kantona Sarajevo zahtijeva, između ostalog, promjene pravila i veću zaštitu učitelja.
Mulić Čorbo smatra da su propisi nužni, ali da sami po sebi neće riješiti problem.
„Potrebni su nam propisi, ali propisi koji su funkcionalni, pravilnici koji daju neki smisao", rekla je.
Naglasila je da se promjena ponašanja ne postiže samo kaznama.
Prema njezinim riječima, kada govori o kažnjavanju, prvenstveno misli na fizičko kažnjavanje, isključenje i zatvor.
Kada škola rješenje vidi isključivo u izbacivanju učenika, to, po njezinom mišljenju, nije dovoljno.
"Škola je obrazovna institucija. Uvijek će biti djece koja imaju problema u ponašanju, koja dolaze iz sredine iz koje dijete dolazi“, izjavila je.
Dodala je da mora postojati sankcija, ali da ona nema smisla ako nije popraćena adekvatnim odgovorom i pomoći djetetu.
„Nijedna kazna, nijedna posljedica, nijedna granica, kako god to nazvali, ako nije popraćeno razumijevanjem, toplinom i uključivanjem djece da ih se čuje i da se vidi zašto pate, nema smisla“, rekla je.
Posebno je naglasila da iza agresivnog ponašanja uvijek stoji neki oblik patnje.
„Nijedno agresivno dijete ili nasilno ponašanje nije došlo bez neke patnje iza sebe“, rekla je.
Granice nisu isto što i nasilje
Mulić Čorbo je također objasnila kako bi roditelji trebali shvatiti postavljanje granica.
Kao primjer navela je situaciju u kojoj četverogodišnje dijete baca kamenčiće na drugo dijete na igralištu.
„Nećeš u tom trenutku razgovarati s četverogodišnjakom, ali ćeš vrlo jasno reći: 'Kad ovo napravimo, idemo kući.'“ I onda idete kući. Ne udarate dijete, ne vičete na njega, već ga ponašanjem učite što je prihvatljivo, a što nije“, objasnila je.
Naglasila je da djeca na toj razvojnoj razini mogu razumjeti i prihvatiti određene norme.
Istovremeno je podsjetila da agresivno dijete nije sretno dijete.
„Pa, ni mi nismo sretni. Jesmo li mi, kao odrasli, puni frustracije i nelagode iznutra, sretni i zadovoljni? Nismo“, rekla je.
Prema njezinim riječima, danas imamo frustraciju učitelja, strah i bespomoćnost, ali iste emocije postoje i kod djece.
Razlika je u tome što djeca razvojno ne mogu izraziti svoje emocije na isti način kao odrasli.
Iz tog razloga, smatra, rad odraslih koji rade s djecom izuzetno je odgovoran.
„Djeca negdje provode šest do osam sati, netko s njima razgovara, nalaze se u određenom okruženju i pod nekim utjecajem. Vrlo je važno kakav je taj utjecaj“, rekla je.
Naglasila je da obitelj nije jedina koja odgaja dijete.
„Svi sustavi u kojima djeca borave odgajaju djecu podjednako.“ Obitelj ne živi izolirano“, rekla je.
Posebno za tinejdžere, dodala je, utjecaj izvan obitelji u određenom razvojnom razdoblju može biti i veći.
„Imamo iskrivljenu sliku o vrijednostima“
Tijekom razgovora spomenuti su i ozbiljni slučajevi nasilja, uključujući pucnjavu na učiteljicu u Lukavcu, slučaj u Tuzli u kojem je djevojčica nožem izbola svoje školske kolege i slučaj u Sarajevu u kojem je srednjoškolka bacala knjige na profesore.
Govoreći o tome, Mulić Čorbo je rekla da društvo ima ozbiljan problem s vrijednostima.
„Danas imamo potpuno iskrivljenu sliku o vrijednostima“, rekla je.
Naglasila je da je autoritet izvor moći, ali da se ta moć ne smije zloupotrijebiti.
„Da bi djeca postala zdravi, funkcionalni odrasli, potrebno im je funkcionalno i zdravo vodstvo“, rekla je.
Vodstvo, kako je objasnila, uključuje učitelje, roditelje i cijelu zajednicu.
Djeca moraju imati sigurno okruženje, jasne granice, pravila i posljedice.
„Sloboda ne dolazi bez odgovornosti.“ „Dobit ćemo slobodu, ali ona nosi i određenu odgovornost“, rekla je.
Problem s ekranima ne postoji samo kod djece
Govoreći o sve većoj izloženosti djece ekranima, društvenim mrežama i internetu, Mulić Čorbo je rekla da odrasli prvo moraju riješiti vlastite navike.
„Nadam se da ćemo uskoro ovo shvatiti ozbiljnije kao nešto što od nas odraslih zahtijeva da se prvo pozabavimo sobom, kako bismo se onda mogli baviti svojom djecom“, rekla je.
Pita se kako je moguće da djeca ostaju uz svoje telefone i ekrane do kasno u noć, a da odrasli tvrde da ne mogu ništa učiniti.
„Kako to da smo nemoćni, da su telefoni kod njih, da nemamo mogućnost donositi pravila unutar kuće? Ali ta pravila moraju vrijediti za sve članove kuće“, naglasila je.
Ako roditelj gleda u telefon za stolom ili leži u krevetu i skrola, kaže, teško može očekivati da će se dijete ponašati drugačije.
„Ako ja nemam kontrolu nad tim, a očekujem da dijete ima kontrolu, onda imamo problem“, rekla je.
Podsjetila je da djeca uče prema modelu i iz okruženja u kojem odrastaju.
„Tehnologija je danas napravljena poput injekcije dopamina. Cijela industrija je napravljena tako da nas stalno nagrađuju.“ Svaki lajk, svaki skrol, svaki sadržaj koji nas je zabavio ili usrećio“, rekla je.
Stoga, smatra, odrasli prvo moraju osvijestiti vlastiti problem i uspostaviti samokontrolu kako bi mogli pomoći djeci.
„Stalno pričamo o ovisnosti djece o ekranima, ali se ne bavimo vlastitom ovisnošću o ekranima“, rekla je.
Svaka promjena u ponašanju trebala bi biti poziv na buđenje
Mulić Čorbo smatra da djecu treba uključiti u razgovor i pitati ih s kojim se poteškoćama suočavaju.
„Nije da mi odrasli najbolje znamo o njima.