Božić je pred vratima i sitno se broji do najradosnijeg blagdana u godini. Katolici će ga proslaviti 25. prosinca, a već se danima osjeća posebno ozračje - ulice su osvijetljene, domovi ukrašeni, a brojna dijaspora već pristiže u svoje općine i gradove. Vraćaju se obiteljima, običajima, djetinjstvu i uspomenama.
Potrošena energija
Osjete se zajedništvo, toplina i ljubav, ali istodobno i određeni pritisak da upravo tih nekoliko dana mora biti savršeno. Blagdani su postali vrijeme velikih očekivanja jer smo to sami sebi nametnuli - očekujemo puno od sebe, od drugih i od života. Očekuje se stalna sreća, stalna euforija, neprekidno veselje. No upravo tu nastaje problem, upozoravaju stručnjaci, jer ljudska psiha nije stvorena za dugotrajno emocionalno uzbuđenje. Psihijatar dr. Ante Bagarić s Klinike Vrapče ističe kako mi jednostavno nemamo biologijske i neurokemijske kapacitete da se veselimo trideset dana bez prestanka. Nemamo dovoljno neurotransmitera za stalnu sreću, stalno ushićenje i stalnu euforiju. Takav model, koji se danas često nameće, osobito je opasan za mlade jer stvara iluziju da je normalno uvijek biti sretan, uspješan i ispunjen, a da su tuga, povlačenje i umor znak slabosti. Prosinačka radost često traje cijeli mjesec - advent, Božić, Nova godina, druženja, darovi, obiteljski ručkovi, glazba, pjesma i zajedništvo. Sve to troši našu mentalnu i emocionalnu energiju. Kako kaže Bagarić, ako se vratimo Freudovoj ideji psihodinamičke energije, mi smo tu energiju jednostavno potrošili. Potrošili smo energiju ushićenja, ljubavi, bliskosti i davanja, a prirodni zakon je da nakon potrošnje slijedi pad. Zato siječanj za mnoge postaje najteži mjesec u godini. Blagdani su gotovi, slavlja su završena, šampanjac i darovi su iza nas, a realnost se vraća. Dani su kratki, hladni i sivi, motivacija slaba, a umor izražen. Mnogi tek tada osvijeste koliko su potrošili, koliko su očekivali i koliko su se emocionalno iscrpili. Bagarić naglašava da je taj pad potpuno prirodan i potreban jer organizam mora ući u fazu stišavanja kako bi se resetirao - medicinski, biološki, fiziološki i mentalno. Važno je prihvatiti da je, kao što je normalno, radovati se u prosincu, jednako normalno u siječnju biti tiši, povučeniji i manje društven. U tom kontekstu Bagarić upozorava i na to da smo svi ponekad tužni i potišteni, no ako taj osjećaj praznine i beznađa traje dugo, tada je važno razgovarati - u obitelji, u školi, sa stručnjacima. Upravo zato Bagarić savjetuje oprez i s novogodišnjim odlukama. Velike, nagle odluke donesene u euforiji često se ne mogu ispuniti, a njihovo kršenje vodi u sram, razočaranje i dodatno produbljuje depresiju. Promjene su moguće, ali korak po korak, bez iluzije da ćemo 1. siječnja postati savršeni. Možda je upravo to najvažnija božićna poruka - dopustiti sebi da budemo ljudi, s cijelim rasponom emocija. Božić ne mora biti savršen, ne mora biti stalno veseo, ali može biti iskren. A iskrenost prema sebi često je prvi korak prema unutarnjem miru. Upravo kad se tako postavimo prema blagdanima učinit ćemo ih ljepšima i posebnijima i kad shvatimo da luksuz i skupi darovi nisu bit blagdana, već ono duhovno što je u ovoj priči iznad svega.
Betlehemsko svjetlo
- Božićno se otajstvo utjelovljuje u našoj konkretnoj svakodnevici, ono je zalog humanijeg života, života oplemenjenog i nastanjenog istinskim odnosom i poštovanjem prema drugima i drugačijima od nas.
Života bogatog smislom, osposobljenog da gestama i riječima izrazi svu ljepotu i svjetlo; da odražava ono Svjetlo koje je zasjalo u Betlehemu i koje treba obasjavati i danas sve prostore, sve pameti i sva srca obavijena tamom straha, neizvjesnosti i svakog dijeljenja među nama - jedna je od poruka koje ovih dana iščitavamo, a izgovorio ju je svojedobno fra Rozo Brkić. U tom smjeru idemo u susret Božiću.